subota, 30. lipnja 2007.

Bolero


Poznata Ravelova kompozicija je nastala upravo iz umjetnikove spoznaje da se osjećaj za tijek vremena može zavaravati. "Bolero" je komponiran samo jednom melodijom i jednim ritmom, a njenim ponavljanjem je Maurice Ravel stvorio djelo za orkestar bez muzike, kako je on sam nazvao "Bolero". Slušajući imamo osjećaj da se tempo i ritam melodije ubrzavaju i osjećamo da se i ritam u nama mjenja. To je naša zabluda o tijeku vremena, jer melodija i ritam ostaju isti samo se pojačava ton njenog izvođenja. Ona postaje u svojim ponvaljanjima glasnija i glasnija, a nama se pričinja da se ritam mjenja. To je ugodna zabluda koja u nama budi osjećaj za ritam i na neki način dokazuje da slušajući muziku sudjelujemo u dimenziji vremena.
Iako mi spoznajući ritam melodije i osjećajući ga u sebi potvrđujemo da je vrijeme pokret, još uvijek u ljudskom tijelu nije pronađeno osjetilo kojim bi se spoznavao i osjećao protok vremena.
Znanstvenicima je uspjelo, zahvaljujući preciznoj tehnologiji mjernih instrumenata, u mozgu pronaći mjesta koja reagiraju na pokret i ritam.
Jedno takvo mjesto je mali mozak, koji visi na doljnjem dijelu velikog mozga točno na ušću leđne moždine u lubanju. Mali mozak svojim djelovanjem u svakodnevnim situacijama pomaže velikom mozgu, jer on regulira ponavljajuće pokrete, npr. čovjekovo koračanje. Zahvaljujući tom djelovanju, čovjekova svjesna spoznaja se može orijentirati i na druge podražaje. Čovjek može hodati i razgovarati u isto vrijeme.
Drugo mjesto je ispod samog velikog mozga u području koje nazivamo bazalne ganglije. to je onaj dio čovjekovog mozga koji djeluje kod kompliciranih, nesvakidašnjih pokreta, npri. uvlačenje konca u ušicu igle. Bazalne ganglije šalju električne titraje koji se šire mozgom i ostvaruju ritam koordiniranog rada mišića odgovornih za pokret čovjekova tijela. Mozak spoznaje i određuje vrijeme pokreta, zahvaljujući upravo tom u njemu nastalom ritmu. Bez te sposobnosti našeg mozga mi bi se jedva pokretali, a kamoli mogli igrati stolni tenis, jer pri toj igri se mala loptica kreće brzinom od 200.km na sat i ako naš mozak u djeliću sekunde ne odredi ritam i brzinu djelovanja naše ruke mi gubimo poene.
Pokušajte još jednom onu igru sa polaganim korakom u redu za kruh. Sada ćete osjetiti kako vi svojom svjesnom spoznajom koraka možete ritam koji određuje vaš mozak usporiti, a da ga igrajući stoln tenis ubrzavate. To isto činite i pri plesu, jer vaša svijest o pokretu usmjerava djelovanje vašeg mozga.
Treningom bilo koje vrste vi djelujete na djelovanje mozga i u zajednici s njim ostvarujete rezultate. Problem je u onom zaboravu svijesnog bića o kojem sam pisala u koreografiji svakodnevice. Vi zaboravljate uloženi trud i to s mukom proizvedeno vrijeme pada isto tako u zaborav. Pokreti koje izvodite u svakodnevici, po vašem mišljenju, nemaju veze sa onim naučenim u sportu ili pri plesu.
A u vašoj glavi postoji orkestar koji neprestano sjedinjuje ritme vaših stanja i vjerno čeka da uistinu postanete njegov dirigent i da strune vaše svjesti o svakodnevnom pokretu zatitraju tonovima vaših misli i postanu vaše sjećanje koje onda uistinu dirigira orkestrom vaše svijesti o pokretu. Tako svakodnevni pokret, sjedinivši u sebi melodiju i ritam vaših misli, postaje vaše umijeće.
Pišem o tome jer možda neki od vas rađe pamte melodije nego misaone slike. Svejedno je za koju vrstu pamćenja se odlučite, važno je da spoznate tri sekunde takt, ritam iz kojeg vaš pokret izrasta i da ga onda uistinu i slijedite.
Zamislite da stojite u kuhinji i kuhate običan svakodnevni ručak. To je posao koji obavljate bez misaonog i emotivnog sudjelovanja u njemu, to je nešto što je obavezno i što ste dužni učiniti zbog vas samih i vaše obitelji. Već sama pomisao na tu obavezu ubija u vama vašu kreativnost i vi misleći o problemima vaše djece, o neplačenim računima, o poslodavcu koji od vas očekuje uvijek više i više sudjelovanja u djelovanju firme, rezuckate luk, gulite krompire, režete meso bez svjesnog sudjelovanja u tim pokretima.
Probajte dok u kuhinji provodite tako i tako izvjesno vrijeme istovremeno slušati Ravelov "Bolero" i u sebi probuditi svijest o svojim pokretima, počevši od stopala, preko koljena, kukova, kralježnice do ramenih zglobova i pokreta šaka. Svako pojačavanje tona melodije neka vas prisjeti da ritam mora ostati isti i pokreti će se sjedinjavati sa vašim doživljajem ritma, izrastat će iz njega i rezuckanje luka, guljenje krumpra i rezanje mesa više nije samo obavljanje obaveznog posla nego uvježbavanje umijeća pokreta.
Rezuckanje luka, pokret koji ste već tisuće puta izvodili, lijeva šaka pridržava očišćeni luk, desna s nožem u ruci sjeće luk u krugove, radiusom ih prepoljava, a onda ih dijeli i sve manje djelove i jedino što ste pri tom poslu dosada pamtili su suze koje su potekle iz vaših očiju i miris luka koji izaziva ugodu ili neugodu u vašem pamćenju.
Jeste li ikada razmišljali o malim pokretima koje pri tome izvodite? Znate li gdje je njihov izvor i koliko dijelova tijela ponekad nepotrebno uključujete u taj pokret? Kako stojite, gdje su vam ramena, što je s glavom?
Odslušajte prvi dio "Bolera", tihi tonovi odaju ritam koji možete pratiti ostvarujući tako svoj uspravni stav i uistinu osjetiti kako vaše tijelo svakim uzdahom raste u svojoj spralnoj dinamici. Zadržite tu visinu u motoričkom pamčenju i pokušajte izdisati polako uvlačeći trbuh u trbušnju šupljinu. Izišite dugo dok ne osjetite napinjanje mišića struka, tada će vam se uistinu učiniti da sami svojom voljom stvarate pojas koju stabilizira vašu zdjelicu i dozovoljava kralježnici i rebrima slobodno spiralno izvijanje ka glavi koja onda bez težine lebdi nad prvim kralješkom i omogućava vam njeno slobodno pokretanje. Opustite sve mišiće i udahnite još jednom duboko, osjetite rastezanje prsnog koša, podizanje prsne kosti i spuštanje lopatica. Vrat i ramena su oslobođeni pritiska napetih mišića, a ruke se slobodno pokreću u svim smjerovima.
Kada se tonovi melodije počnu pojačavati počnite rezuckati luk, spoznati ritam prenesite u pokret koji polazi iz lakta, ručnog zgloba i mišića dlana, a ne iz prstiju. Prstima samo pridržavate nož i luk, pokret dolazi iz mišića kojih u prstima uistinu nema, tamo su samo njihovi završetci u obliku tetiva. Mozak će stvarati nove svrsishodnije motoričke karte i on će ih pamtiti, kao što je s vremenom zapamtio vaše pokrete u sportu i plesu.
Sve glasniji tonovi "Bolera" odjekuju vašim stanom i podsjećaju vas da ritam vaših pokreta mora ostati isti, ritam koji spriječava umor jer vi uistinu dišete u skladu s vašim pokretima. Ritam održava protok krvi u vašem tijelu, hrani vaše ćelije i dozvoljava srcu da ravnomjerno odkucava. Najvrijedniji mišić vašega tijela, neumorni održavač vašega života se skuplja i rasteže, napinje i opušta, otkucava vaše sekunde i sjedinjuje se sa ritmom vaše svjesne spoznaje i vi pamtite sve što ste tako svjesno naučinili.
Recepte za kuhanje uobičajenih jela vi svjesno pamtite kao što pamtite naučene lekcije iz škole, pročitane knjige i svaki puta kada nešto kuhate svjesno otvorite taj dio vašeg znanstvenog arhiva.
Umijeće pokreta je slično umijeću kuhanja, pokrete bi trebali jedno vrijeme izvoditi svijesno da mozak uistinu te oblike i pamti. Tako će se i arhiv motoričkog pamćenja nadopunjavati i otvarati uporedo s vašom željom da nešto učinite.

Velika gala predstava


Dorifor je brončana skulptura mladog atlete-nosača koplja. Statua nam pokazuje mladog sportaša koji je težinu cijelog tijela prebacio na desnu nogu, dok mu je lijeva noga savinuta u koljenu i povučena malo natrag u zglobu kuka, a tlo dodiruje samo prednjim djelom stopala. Tijelo mu je malo zakrenuto,te se doima u blagom pokretu. Usprkost poimanja pokreta, ta statua odaje harmoniju čovječjeg tijela, ali ukazuje nam i njegov osjećaj održanja ravnoteže u pokretu. To je prikazano položajima uporišne noge i noge u pokretu. Iznad uporišne noge je zdjelica malo povišena, a rame lagano spušteno, iznad noge u pokratu je zdjelica spuštena, a rame uzdignuto. Takvim položajem dijelova tijela skulptor je želio u promatraču probuditi spoznaju za harmoniju pokreta. Statua je izrasla iz spiralne dinamike Polikletovih misli i izrasla po zakonu zlatnoga reza pa dok je promatram u meni se budi osjećaj za ljepotu i sklad građe ljudskog tijela.

Velika gala predstava

Umijeće, stvaralaštvo izrasta iz iskrica svjetla koje se pale u našim glavama. Platon je te iskrice nazvao idejama i predao nam u nasljedstvo mogućnost da ih uistinu sami u našem misaonom umu palimo. Misao je materijalizirana emocija koja postaje osjećaj koji pamtimo. Tako osjećaji postaju slike koje se slažu u našem sjećanju i mi se ulazeći u labirint svojih zrcalnih neurona susrećemo sa našim prošlim stanjima, sa proživljenim događajima odigranim scenama.


U našoj glavi se odigrava velika gala predstava koju nazivamo život i ne spoznavajući to često postajemo statisti u vlastitom življenju. Živeći u demokraciji mi vjerujemo da imamo slobodu mišljenja, ali sami sebi oduzimamo dio tog blaga koje nam je podarila majka priroda. Dobra misao je lijek protiv nesretnih i bolnih stanja našega tijela, ona nas usmjerava i brani od nas samih. Misao je sjećanje, misao je ponekad misaona slika puna boja i mirisa, misaona slika koja uvije iznova u nama budi lijepe uspomene. Misao je ponakad i predivan san koji budni sanjamo.

Čuvarica snova


Ovo je drevna legenda, legenda o mreži ispletenoj majčinom ljubavi, o mreži koja je lovila snove, legenda o snovolovki, čuvarici dječjih snova.
Mnogo godina prije nego je došao bijeli čovjek, u jednom selu plemena Cheyenna živjela je djevojčica po imenu Mali Oblačić. Majka Malenog Oblačića se zvala Posljednji Večernji Dah. Jednog jutra uplašena djevojčica ispiča majci svoj san:
"Kada se spusti noć, često dolazi jedna gladna crna ptica. Kljucanjem mi kida komadiće tijela i jede me dok ne dođeš ti, lagana poput vjetra, otjeraš je od mene."
Majka s ljubavlju pomilova djevojčicu i šapnu:
"To što ti se pričinja da vidiš kada padne tama to su samo snovi, a crna ptica koja dolazi nije ništa drugo negoli sjenka tvoje duše koja te želi upozoriti na nešto, možda te želi obraniti od nečega."

Mali Oblačić još uvijek prestrašena prizna: "Mene je strah te tamne sjenke, želim vidjeti samo bijele sjene, one su sigurno dobre"
Majka osjeti djevojčicin strah i poželi je spasiti od noćnih mora. Isplela je mrežu za hvatanje snova u oceanu noći i šapnula u nju magične riječi:
"Lovi samo samo dobre snove, one koji će pomoći mojoj djevojčici da izraste u ženu zdrava duha, a one zle, beznačajne, nevaljale puštaj da se utope u oceanu noći"
Tada je objesila mrežu iznad djevojčicinog kreveta i rekla:
"Od sada ćeš vidjeti samo bijele sjenke, sanjati samo lijepe snove. Ovo je čuvarica tvojih snova"
Mali Oblačić je od toga dana sanjala samo lijepe snove.
Posljednji Večernji Dah je kasnije izradila mnoge snovolovke i vješala ih iznad dječjih krevetića u selu Cheyenna. Kako su djeca odrastala ukrašavala su svoje snovolovke sa raznim predmetima njihovih najdražih snova, te je magična moć čarobne mreže rasla zajedno sa njima. Svaki Cheyenn je čuvao svoju snovolovku kroz cijeli život, kao sveti predmet, nositelja snage i mudrosti.
Još uvijek kad se rodi dijete, indijanci iz plemena Cheyenna izrađuju jednu snovolovku te je vješaju iznad krevetića. Iz savitljivg bambusa izrade krug kao simbol univerzuma, a iznutra isprepletu mrežu nitima u obliku paučine i ukrase je biserima i šapnu joj magične riječi koje je izgovorila Posljednji večernji dah.
Čuvarica snova hvata sve snove koje dijete sanja, dobre propušata u usnulu dušu i takvi snovi se ostvaruju. Ako se u snovolovku ulove noćne more ona ih odbacuje na pero otpalo iz krila nebeskih ptica koje ih odnosi daleko, daleko, da nestanu u oblacima.

Misaona slika jednog mirisnog, ljubičastog sna.



Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno. Ili joj se to samo činilo? Vjetar joj dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica, zmrsi utegnutu kosu i donese ljubičasti miris jednog davnog sna.

Smije li dotaknut stare snove? Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati? Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande i sna. Žena zagrli vjetar i osjeti širinu ljepote i sve tajne svijeta kao nježnost boje, kao miris lavande, kao vječnu istinu u ljepoti sna. Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj trenutak buđenja u snu. Iznenada slobodna, izrasta iznad tuge i zle sudbine vremena pomilova lavandino polje, rastrga korotu i poletje sa lastavicama u zagrljaj ljepote. Želja se prosu opustjelim srcem. Noć bez sna postade san njenoga života, noć boje lavande, noć puna mirisa ljepote, a
ona budna, neumorna, svijesna svih onih izgubljenih, neprospavanih, neodživljenih. Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris lavande mrvi nepostojanje. Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san, ljubičasti san. Oživjela ljepotom jedne nove istine o životu, ona u mirisu lavande i ljepoti ljubičastog sna, osjeća od kuda dolazi ljepota.

Lice i naličje sna…

Noćas odsanjah san nad snovima. Doživjeh lice i naličje magije, budnost iluzioniste, nježnog prevaranta zbilje. Dotaknuh lazur neba i vatru pakla. Osjetih ples anđela i demona u nutrini. Tvoja blizina me smirivala. Spavao si. Osluškivala sam tvoje disanje. Pričinjalo mi se da sanjaš isti san. Smiješio si se. Vidjeh viziju tvoje snovitosti.

Vodio si me u tišinu smaragdne rijeke. Postajem Sukub, kradem ti san, pomislih i pogledah kroz prozor. I mjesec ima lice i naličje. Krade suncu svjetlost i razbacuje idilom noći. Mjesečarim uspomenama.  Ulazim u trojstvo zlaćanih trokuta. Ti i ja u zakonu zlatnog reza, u ostvarenju simetrije i asimetrije vječne istine.  Stojimo na litici osjećanja. Ne dozvoljavamo bezdanu da nam uzvrati pogled. Naličje sreće nestaje u beskraju. Na obzoru mladog dana sviće zora zlatnom hostijom iznjedrenom iz kaleža vjerovanja…
Sretna sam. Pripitomili smo Sukuba i Inkuba… oslobodili se noćnih mora. Uronili u poeziju drevnih oceana. Bude nas šumovi otvarajućih bisernica.
.

Pokret je najkompliciraniji oblik mišljenja.

Njegovo umijeće proizlazi iz naših sjećanja pomnoženo s brzinom naših misli. Zašto ponavljam već napisano? Da vas prisilim na sjećanje pročitanog, da vas uvedem u svijet vašega znanja, da vam pomognem da ponovo oživite slike iz galerije vašeg pamćenja, da ponovo probudite ono sretno djete u sebi, djete koje je znalo sanjati život i vjerovalo da postoji dobri anđeo koji bdije nad njegovim životom.




Gdje početi kada su nam ukrali raj, što učiniti kada više nema dobrih bogova koji nas usmjeruju, kada nema naših anđela čuvara, niti vila ljubavi koje su nas uvodile u svijet snova?
Vratimo se na sam početak, u vrijeme kada su bogovi još hodali zemljom. To su priče za malu djecu, misle neki od vas i osjećajući dosadu oni su upravo odlučili zaklopiti knjigu i nastaviti živjeti ustaljenim tijekom događanja. Pričekajte, spoznajte upravo ovaj trenutak i zapitajte svoj misaoni um zašto vas pozivam na to daleko putovanje.





Tri sekunde, jedan treptaj vašeg oka vam najavljuje avanturu u kojoj ćete, ako uistinu budete željeli doista sresti svog Kairosa. Vaša ruka će krenuti ka pramenu njegove kose i vi ćete spoznati sljedeći trenutak, spuštanje ruke ponovo ka tijelu. Podizanje i spuštanje ruke je pokret koji nesvjesno izvodite dnevno po tisuću puta. Već ujutro kada namještate tuš iznad vašeg tijela, kada se češljate, kada vadite šoljicu iz kuhinjskog ormara, knjigu sa regala, kada vješate rublje ili kada ga slažete u ormar. Za početak zamislite da dlanom pri svakom tom pokretu dotičete Kairosov pramen kose. Bog sretnog trenutka je brži od vjetra, pa ako propustite taj trenutak vidjet ćete ga kako odlazi. Njega se nesmije čekati jer on je uvijek tu, njega samo treba znati prepoznati, jer on se ne vraća.
Sudjelovati u velikoj gala predstavi svoga života, postati njenim glavnim protagonistom, mogu uistinu samo hrabri. Autorica priča o prošlosti, a nudi nam objašnjenja kako ostvariti umijeće spoznaje trenutka, misle ponovo neki od vas. To je odlično jer sam u vama potaknula samostalno razmišljanje. U trenutku se završava prošlost i sanja budućnost.
Iz nasljeđa onih koji su bili prije nas mi otkrivamo trenutak u sebi. To je sjećanje iz kojeg izrastaju misaone slike, one su odbljesci viđenog, doživljenog i pročitanog.





Giordano Bruno je na kraju renesanse iz mita o Diani i Aktaionu razvio svoju filozofiju univerzuma i svjesne spoznaje, Antonio Damasio je počevši sa Deskartesovom filozofijom razvio znanost o osjećajima, dotičući se Spinose i njegove supstance sa dva atributa znanstveno objasnio prelaženje emocija u osjećaje. Švicarski suvremeni fizičar Bruno Binggeli je, slijedeći Danteovo putovanje kroz pakao, čistilište i raj pokušao razjasniti važnost Primum mobile, prvog pokreta onog trenutak iz kojeg je sve na ovome svijetu kasnije nastalo.
Da vas pozovem na gledanje futurističkih filmova vjerovatno bi mi više vjerovali jer mnogi od vas žive samo za budućnost. Futuristički filmovi izrastaju iz znanosti koja se u našem vremenu širi nevjerovatnom brzinom. U odabranim umovima frcaju ideje, koje oni pretvaraju u eksperimente i nude nam uvijek nova rješenja. Kvantizacija još uvijek nije dokazana, ali gledajući je u filmu mi vjerujemo da je protagonist prošao kroz zid i u isto vrijeme bio i tu i tamo.
Zar se to isto nije događalo u vremenu kada su bogovi hodali zemljom? Oni su uz bljesak munje ili tutnjanje oblaka dolazili i odlazili, osvećivali se ili bili dobri. Olimp je s vremenom bio zamjenjen rajem, a danas nam znanost pokušava dokazati da se raj nalazi u nama, u našem trenutku, u one tri sekunde, u treptaju oka.
Mi živimo u vremenu koje nije stvorilo nove bogove, ostala su nam samo sjećanja i zato ja pokušavam svoje sposobnosti pretvoriti u misaone slike onih bogova koji mi se sviđaju i u koje imam povjerenja.
Kada stojim na pozornici moga života ja u sebi osjećam Dianu, Dionisija, Atenu, Minervu, Merkura, Sofiju, Erosa, Afroditu i uz Kairosa oni se smjenjuju i preobražavaju moja stanja u svijest o njima.
Ovisno o situaciji u kojoj se nalazite, probudite u sebi onog boga koji je izrastao iz takvih situacija, izmješajte Rimske i Grčke mitove, postanite čuvarica svoga zvanja, smirena Minerva, lukavi kao Merkur, mudri kao Atena, dozvolite Sofiji da u vama pali svijetlo spoznaje, Erosu i Afroditi da vam pričaju o ljubavi.


Lutam snena beskrajem vremena,
srebrn sijač zvijezda plavetnilom jezdi
milujuć' me suptilno nježnim zagrljajem sjena
u kom se srce utapa u mitu o dalekoj zvijezdi.

Pred očima trepti pozornica neba
satkana od misli, sjenki, uspomena ,
slijedeć' put astralni Apolona Feba
i istinu da stalna je tek vječna mijena
izrasla iz uzavrele sreće nebeskih pjena.

Blješti scena neba pod svjetlosti srca,
a na rampi sjenka moje duše snene,
ljepotu proteklog vremena sad grca,
a davne tuge u tmini sakrivene,
tuge vagom trenutka izmjerene,
tuge u pjenu sreće pretvorene.

Na čarobnom sagu treperave noći
pegaz moje snove nosi
u carstvo vremena i božanske moći
i sakriva ljubav u Venerinoj kosi.

Na baršunu mekom, paperju od svile
na blještavom sagu mjesečeva praha
srećem dobre, snene djetinjstva mog vile
i zrcalne mrve duševnoga straha.

Nižu se ostatci i tuge i sjete
srce slaže novu uspomena nisku
reda ih ko zrnca od krunice svete
u ljepotu duši probuđenoj blisku.

Simfonija neba, nježna pjesma duše
treprave strune, iz školjkinoga tkiva
potresnu baladu svojim dahom guše
šapćuć' sjenci njenoj, dušo još si živa.

Sjenka duše moje sad baladu piše
trepereći kratkim trenutcima sreće
srce sklada nježnu simfoniju kiše
a život se tragom Venerinim kreće.

Snovi se rađaju iz sutonske zvijezde
kočija me nosi pod koplja svjetlosti
vranci moje svijesti sad beskrajem jezde
pjenušajuć pjenu ljubavne milosti.

Dlanovi neba miluju ovu divotnu noć
dodir kojim iz duše prognana je tama
udišem ljepotu i darujem duši moć
i spoznajem srcem, više nisam sama.

Kličem sretna novoj čudesnoj ljepoti
trajem u trenutku istinskoga sjaja
zahvaljujem bogu na njegovoj dobroti
na ljubavnoj igri bez početka i kraja.

Na izvoru davno dane mi sudbine
osluškujem žubor pjenušavoga sata
uranjam u duše tajnovite dubine
živim život tkan od Venerinog zlata.

Sada velika gala predstava može početi.

Jeste li pročitali ove moje drevne misli? Sada vi oboružani snagom božanstava koja ste u sebi probudili stojite na pozornici svoga života i sigurni u sebe se odlučujete snagom svojih misli i osjećaja ostvariti umijeće pokreta.
Postanite sudionik gozbe bogova, ali ne dozvolite samo svom misaonom mozgu, velikom Zeusu da vlada vašim tijelom. Zeus je po mitu rodio Dionisija, boga veselja i radosti, dozvolite im da zajedno ovladaju vama. Ostvarite uistinu demokraciju u tijelu dozvolite svim svojim mozgovima, misaonom osjetilnom i osjećajnom da jednopravno odlučuju.
Umijeće pokreta leži u tome da pokret uistinu postane most između položaja dijelova vašeg tijela i sjedinjenje svih vaših duševnih stanja.
Prisjećam se promocije moje prve knjige. Prijatelji su se okupili u velikom broju i sjedeći, pljeskajući me bodrili. Knjiga "Umijeće svakodnevnog pokreta" je stajala za prodaju, a promotori su govorili o razlogu i cilju pisanja te knjige. Ja sam uzbuđena promatrala reakcije tijela kod slušaoca i spoznala da oni u suštini žele promjene, ali zatečeni trenutkom nisu znali što treba učiniti. Promocija je trajala oko sat vremena, stolice su počele škripati po parketu i ja sam osjećala da se oni više ne mogu koncentrirati na ono što govorimo, a kamoli pokušati slijediti predloge koje im je jedan od promotora svojim pokretima predlagao.
Danas mi je jasno da je ta večer bila napad na njihov emotivni um i da je dio njih sukobljen s nerazumijevanjem ideje odustao od pokušaja čitanja knjige.
Sposobnost koju ja nazivam umijeće pokreta je kao svileni veo utkana u vašu samosvijest, ona se isprepliće sa našim osjetilima, postaje misao o njima pa iz nje izrastaju naši osjećaji.
Ustaljenih, stereotipnih vježbi za ostvarivanje umijeća pokreta nema. Ideje koje vam predložem su samo putokaz ka vašem umijeću. Osnova svega je svijest o vašem tijelu i pokretu koji proizlazi iz vaših osjećaja, želja i htijenja iz onog nekoga koji u vama postoji, ali je nevidljiv očima vašim.

Balerine i plesači moraju uvježbavati pokret jer je on koreografiran od nekoga drugoga i to po tekstu napisanog od nekoga trećega, muzici nekog četvrtog.
Koreografija vašeg svakodnevnog pokreta mora biti vaše djelo, jer vaš pokret je neponovljiv u tuđem tijelu, on proizlazi iz vašeg ritma i simfonije vaših struna. Nitko osim vas nemože znati kako se vi osjećate u trenu donošenja odluke za pokret, pa bilo to samo češkanje nosa ili stajanje u redu za kruh.
Zamislite prodavaonicu kruha. Stojite nemirni iza onih koji su stali u red prije vas, pogledavate na sat i čini vam se da vrijeme juri, a vi ga tako uzaludno trošite jer oni ispred vas neodlučno biraju koji kruh će kupiti.
Pokret je vaše vrijeme, zaustavite ga u mislima, pokušajte na tren uistinu postati živuća statua u pokretu.
Sjetite se Doriforove statue i u mislima postavite tijelo u sličan položaj. Unutarnja i vanjska ravnoteža će se uskladiti i vaše će tijelo izgubiti težinu, a vi ćete za druge neprimjetljivo moći izvoditi misaone pokrete i zaustaviti tijek vremena.



A onda postanite Hermes, vjesnik bogova i bog putnika. On je na svojim stopalima imao krila da bi bio brži od vjetra vjetar sam. Ili budite za trenutak Neptun, bog mora, osjetite snagu beskrajnih dubina, neka vam se pričini da vas asfaltom nosi neka tajnovita oceanska vila.

Na horizontu snova, tamo gdje želje razbijaju tišinu
neka zalutala barka
spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja, a
nebesko glazbalo dotknuto Neptunovom rukom
zatreperi simfonijom mora.
Osluškujem zov morskih dubina,
osjećam se kao oceanska vila
treperava, snena, lepršava
nošena lakoćom unutarnjih sila.

Evo malo mog nekadašnjeg poetičnog kiča neka vam osmisli lakoću koračanja. Svaki novi korak do kruha izvodite u usporenom tempu, podignite polako nogu savijajući je u koljenu i podižite svjesno stopalo u skočnom zglobu, a onda je ispružajte polako, najpolaganije što možete spuštajući prvo petu na pod, ali u istom trenu prenesite cijelo tijelo na tu stranu. Noga koja je ostala iza vas u istom trenu podiže petu i vi rastete ka stropu. Pri podizanju noge udahnite duboko, a pri njenom spuštanju na pod izdahnite jednako dugo uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu. Ako svjesno izvedete taj pokret osjetit ćete sve njegove faze, njegov početak trajanje i kraj, trenutak pokreta od tri sekunde, treptaj oka će vam se učiniti mnogo duljim. Zaustavivši pokretom brzinu tijeka vremena više nećete misliti na njegovu prolaznost, počet ćete ga osjećati u sebi, postat ćete uistinu gospodarom svog trenutka.