nedjelja, 1. srpnja 2007.

Iz požutjele dječje bilježnice

Dijete u meni mi priča bajke iz davnina, poziva me na putovanje drugim svjetovima, u zagrljaj svjetla, u daljine bajne gjde ne postoji tama. Sa ruksakom želja putujemo tako oko cijelog svijeta, univerzum simfonijom snova u okrilje zove, u pogledima našim iskri velika kometa u srcima osjećamo kako sretna mladost nikad nije sama.
U druženju tom u meni čudna svjetlost blista, svjetlosna se bića cijeloga svijeta u ovom kolu sreće su ista, opijena ljubavlju, srećom i veseljem proizašlog iz nebeskog mirišljavog pića. Zadovoljni u našem postojanju mi grlimo život, zaustavljamo vrijeme u trentku sreće, u ljepoti priče o vječnom svjetlosnom zagrljaju.

Staklene cipelice






Na obroncima dana, kada utihnu zrake sunca, treperava, uzdrhtala, zvjezdanim prahom očarana, mjesečevim srebrom okupana, iz pepela otrgnuta, dobrom vilom darovana, Cinderella u zlatnoj kočiji, kao nebeskim vrancima nošena, odlazi na prvi bal svojega života. U haljini od snova, s dijademom u kosi, staklenim cipelicama satkanim od dijamantnih niti i kapljica noći ona pleše ljubavni ples na balu drevnog snoviđenja. Ta čarobna noć njenog preobraženja, ptičjim pjevom okrunjena, zvijezdanim prahom osvijetljena, cipelicu njenu tajno grli i na stazu mladoga princa kao ljubav iskri. Staklene su cipelice, znak jednoga srca, jedne duše znamen i odnose mladog kraljivića u ljubavni plamen.

Snjeguljica i filozofija dobrote.


Pišući ovaj tekst želim osmisliti i u vama probuditi vaše kreativne potencijale, da bi napisano uistinu postalo vezom između vašeg umijeća i samopoimanja. Tekst bi trebao uzburkati vašu maštu s kojom ćete unutar magije napisanih riječi pronaći svoje misli i svoje istine. Moje misli ne smijete shvatiti kao zadaću vašem mozgu. One bi trebale biti samo poticaj na želju za promjenama. Prisjetimo se bajki na kojima smo odrasli, prisjetimo se dobrih vila i zlih mačeha, vještica koje su bile uzrocima naših noćnih mora.

U jednoj već požutjeloj bilježnici pronađoh ovu pjesmicu koju sam pisala još uvijek lutajući bajkama.

U čudesnoj zemlji iza sedam gora
živjela je bijela kao pahuljica,
u predivnom dvorcu na obali mora
nježna djevojčica Snjeguljica.

Zločesta, ali lijepa zemlje kraljica
zlobna, okrutna od taštine bolesna
bijaše maćeha preobućena vještica
zlih sudbina čarobnica radosna.

Željela je biti najljepša na svijetu
u zrcalu je čarobnom istinu nalazila
ali djevojčica slična pahuljici u letu
njenu je uspavanu zloću probudila.

Zrcalo joj šapnu jednaga dana
ne kraljice nisi više sama
snjeguljica je ljepotom obasjana
nad lice tvoje pala je tama.

Bjes se vještićinim srcem rasu
želja za osvetom rodi se njoj
mržnja zaiskri u tom času
smrću njenom spasit ugled svoj.

Dobri lovac djevu odvede u šumu
sa željom u srcu, spasit život njoj
odbačeno srce pronađe na drumu
kraljici ga dade štiteć život svoj.


Snjeguljica je dugo lutala šumom, dok nije naišla na patuljastu kućicu, u kojoj življahu sedam malih čovječuljaka, sedam snenih patuljaka, sedam malenih vrulja sreće i ljubavi. Pahuljica snena Snjeguljica zvana, u tišini tog čudesnog duševnoga stanja, usnu san svojega spasenja.
Patuljci, ta čudesna bića, njenih snova sjene, postadoše njenog nesretnog života mjene.
Maćeha ljubavi, čarobnica sudbina, vještica u odori svjetlosnog zagrljaja, žena bez svojstva čovjeka, žene koja je imitacija sebe same, zrcalom svetim, osjeti da joj opsanost još uvijek prijeti.
Ona, zločesta i u svojoj zločestoći znana, preuze sudbinu ljepote treperavih , vječnih oceana u svoje, mržnjom, otrovane ruke.
Probuđena bljeskom svog ne postojanja, u odoru zvjezdanih staza se sakrila bjesna, ubra jabuku sa drva poštenja, i otrova je sjemenom svoga griješnoga zaćeća.
Snjeguljica, nevina i snena, ljubavlju naslijeđenog dara, "starici" vodu sa izvora života s ljubavlju čara. Zločesta i bjesna, iz požude i pohlepe iznjedrena, lutalica subinama tuđim, otrovana željom neostvarenom, djevocji pokloni najljepšu među jabukama, jabuku otrovanu.
A otrov griješnoga srca djeluje brzo, otrov neživljene ljubavi je užasan otrov koji ubija osjećaje, Snjeguljica utonu, u zločeste kraljice vječno sanjani, nedosanjani, neostvareni san.
Patuljci, ta čudesna snoviđena bića osjetiše tugu vidjevši Snjeguljicu mržnjom otrovanu. Ljubav i dobrota tih malenih, nevidljivih bića iziskri stakleni lijes i stavi ga na pijedestal ljubavi, na prijestolje majčice prirode.
Kraljević snova, ljubav u odori ljepote, ljubav jezdeći na nebeskom vrancu, vidje uspavanu ljepotu na zvijezdane galije pramcu.
Dodirom snenim, dodirom početka, pupanjem pupoljaka ljubavi on životu ljepotu života vrati.


Filozofija djetinjstva
Vratimo se u djetinjstvo kada je vještina podučavanja presudna za daljni razvoj osobnosti. Dijete kroz igru uči i pamti. Shvatimo li i spoznamo tijelo kao igračku možemo se igrati s njim, možemo postati djeca puna znatiželje i želje za igrom, a igra je aktivno edukativni potencijal i način da se lakoćom dječije naivnosti dođe do stvaranja nove slike o sebi i mudrosti svoga tijela. Umijeće i ljepota utemeljeni na obziru prema sebi samome, utemeljeni na poštovanju same prirode estetske misli u nama, na odstupanju od standarda, na samoj srži samostvaralačkog čina, svodi svaku pouku na osobnu interpretaciju, pretvara je u igru dječijih mozgovnih potencijala. To je i najviši oblik didaktike, ali ću vam je pokušati ponuditi kao igru svjetlosti i sjene, kao iskrenje kristala, kao poeziju vode i lakoću pokreta, kao igru ili filozofiju djetinjstva. Prisjećam se Andersenove bajke o snježnoj kraljici, o ženi koja je svojim poljubcima lediča ljudska srca, prisjećam se njenog kristalnog dvorca i vremena kada sam vjerovala da kristali izrastaju iz zločestih duša. A onda sam se srela sa mitovima i legendama koji su u meni budili ljubav prema tom čudesnom cvijeću koji sjedinjuje čovjeka i svemir. Legenda i Kohinoru iz kraljevske krune Engleskog dvora je jedna od legendi koja još uvijek živi.

Kohinor u duši djeteta


 

U dubini duše blješti suncem obasjana tajnovita svjetlosna planina, podrhtava unutarnjim nemirom, iz nje izvire životna milina, i treptava i sjajna se nečujno širi mojim malim svemirom. Na obroncima njenim niću mnoge još neizgovorene riječi, iskre misli kao kristalni cvjetovi, lepršaju osjećaji svilenkasih krila i prenose miris nektara u zagrljaj svjesnosti koja oduvjek i zauvijek moje srce liječi. Blješti koh- i- nor podno moga neba, pruža zrake svoje, taj tihi šapat svjetlosti koji duša moja treba da se zvuci sonate od ljubavi kao iskre sreće u mom srcu roje. U toj čudesnoj predstavi na svjetlosnoj planini iskri sretno biće, vidim sjenku duše moje kako lepršava hoda po sunčanoj stazi, vidim kako postaje junakinja one drevne priče o čarobnog dijamanta snazi. Iz nutrine svjetlosne planine jedan mali potok žuboravo teče, slijeva se u kristalni slap, snagom svojom svako nepostojanje sreće niječe i dokazuje da svu vrijednost svijeta u sebi nosi i najmanja kristalna kap. Kap do kapi, treprave sreće niska se u mome srcu slaže, kak do kapi i kristalno biće u dubini mene moju sreću važe. Duše moje sjenka sa kristalnom krunom u kosi na vrhu svjetlosne planine stoji i sve moje tuge i nesretna stanja u zaborav odnosi. U kristalnom zamku, u kristalnom labirintu osjećaja mojih, treperava se tišina širi, Kohinor, taj šutljivi učitelj duše moje, dušu s tišinom miri i svjetlosnim slapom, kristalima sreće, šapuće sve ono što još srcem srcu nije izrečeno. Kristalna rijeka, tok svijesti moje, smiruje svaki u srcu iznjedran nemir i ja osjećam da je moje uzdrahtalo biće od tuge i žalosti, od nesreće i zle sudbine, od bijesa i ljutnje, od mržnje i straha zauvijek izlječeno. Zaboravljam bajke sa zloćestim mačehama, sa ledinim kraljicama, zaboravljam sve što je bilo ružno i ulazim u kristalni zamak moje probuđene, zrelije svijesti i osjećam, uistinu osjećam Kohinor u mojoj duši.
Pročitala sam knjigu Svila. Bijela muzika je muzika tišine.

"Ovo nije roman. Nije niti pripovijetka. To je priča. Započinje s čovjekom koji obilazi svijet, a završava smirujućim jezerom za vjetrovita dana. Čovjek se zove Hervé Joncour. Ime jezera nije poznato. Moglo bi se reći da je to ljubavna priča. No, da je samo to, ne bi bila ni vrijedna pripovijedanja. Postoje tu i želje, i boli, za koje savršeno znaš što su, ali nemaš pravih riječi da ih iskažeš. A opet, nije ljubav. Svaka priča ima svoju muziku. Ova posjeduje bijelu muziku. Važno je to napomenuti, jer bijela je muzika čudna vrst muzike što ponekad zbunjuje: svira se polako, pleše se sporo. Kada se dobro svira, to je kao da čuješ zvuk tišine, a one koji je božanski plešu, promatraš li ih, doimaju se nepomičnima. Ta bijela muzika, to je nešto prokleto teško. Nemam više bogzna što za dodati. Možda tek pojasniti da se priča odvija u devetnaestom stoljeću: samo zato da niko ne bi očekivao avione i psihoanalitičare. Nema ih. Možda drugi put." (Svila) Alessandro Baricco. 

Vjerovala sam da mogu utisnuti znakovlje trajanja u bespuće prolaznosti, da mogu urezati naša imena u koru prostor- vremena, da mogu putovati svjetovima ne napuštajući ovo ovdje i ovo sada… Eppur si muove… šapnuo je Galileo Galilei na samrtnoj postelji…  da, zemlja se kreće… oko sebe i oko sunca… nosi nas kroz svjetlo i tminu… kroz godišnja doba…  kroz vrijeme… zlatna hostija izranja u djelić ovozemaljskog prostora i briše privid beskonačnosti… A prohujalo vrijeme ostavlja tragove samo u sjećanjima. Kada poželim bude se mirisi djetinjstva, titraju zvuci mladosti, blješti rapsodija boja otrgnuta iz oka nutarnjeg svemira. Vidim te... došao si s tišinom i buketom bijele svjetlosti u rukama. Lazur noć se mješeo s ljubičastim oblacima zapadnog neba. Venera je odjevala krajolik u odoru tajanstvene prisnosti... Zakoračili smo u krug bliskosti... Iza nas je ostalo vrijeme oluje ruža, poezije suza, krabuljnog plesa i borbe sa vjetrenjačama.
Na lazuru noći sjaj bijele Lune... i tonovi tišine. Zaplesali smo.

Prvi tango, poezija mladosti.

Želja mi je da ono zabavljačko postane primarnijim od učenog, da igra u vama pobjedi i da se stečene navike u vašim pokretima pretvore u vaše umijeće.
Krenete li u dijalog sa samim sobom, kao što ste to sigurno u djetinjstvu činili, počnete li maštati misaonim slikama, počnete li smijehom disati, lakoćom razmišljati o pokretu, moja ideja je pronašla odjek u vašim mislima.
Polaganje temelja razvoju osobnosti, razvijanje intelektualne snage i načina razmišljanja, razumnost i moć zapažanja, zadovoljenje radoznalosti; upućivanje u istinite životne vrijednosti, učenje i bogaćenje misaonih iskustava, učenje očiju da gledaju, da se čude i da se raduju, to smo sve savladali u vremenu djetinje zaigranosti. Istančavali smo osjetila, razvijali ukus, budili osjećaje i smisao za lijepo, zavoljeli ljepotu i danas bi se trebali boriti za nju.




Djevojčice, vi koje ste nekada davno uspavljivale svoje lutke, a onda uzbuđene, tajno odlazile na ples, očiju punih neke treperave sreće i bile zaljubljene u prvu loknicu na svom čelu i zaljubljene u cijeli svijet i vi dječaci koji ste onda davno prvi put uljem zalizali kosu pa vam se činilo da ste ozbiljni i slični odraslim ljudima, vama nekadašnje djevojčice i dječaci pišem ovu knjigu. Sjetite se svoga prvog tanga i uzbuđenja i sreće. Nemojte nikada zaboraviti kako ste s lakoćom brojali prve korake u prvom zagrljaju. Učinimo to sada zajedno. Zamislite da stojite na parketu gimnastičke dvorane. Iz gramofona u uglu odzvanjaju prvi tonovi argentinskog tanga. Pogledom tražite oči koje najljepše sjaje i u njima pronalazite svoj osmjeh. Počnimo ovaj prvi tango u životu, zaplešimo, nije teško, dva lijevo, jedan desno, brojimo zajedno, vi i ja zajedno.
Tada ste se opraštali od djetinjstva i željeli svim srcem ući u čudesni svijet odraslih. Neka danas bude drugačije.
Ovo nije sat riješavanja problema u firmi u kojoj radite, nije borba za koricu kruha niti je uspinjanje na ljestvici karijere. Umirite se na trenutak, ovo je ulazak u svijet vaših snova, u svijet vječne mladosti od koje ste se, mučeni brigama, davno oprostili. Zaboravivši prvi tango i osjećaj koji vas je tada nosio parketom vi ste prestali povezivati osjećaj s pokretom. Nekada mi se čini, dok vas promatram kako jurite životom, da ste uistinu postali La Mettrieev davno naslućeni "Čovjek mašina". Zarekla sam se da neću djeliti opaske, ali vas ipak moram potsjetiti da se danas nalazimo na ulasku u jedan novi svijet, svijet o kojem se piše znastvena poezija i naslućuje cjelina. Aparati su zavladali našim životima, bez njih mi više nebi mogli niti znali živjeti, ali ipak je najvažnije u ovoj džungli novonastale tehnologije znati zadržati onog malog velikog čovjeka u sebi.
Odat ću vam jednu tajnu, skrivenu u zagonetki sna.
Pogodite kako se raste, kako se lako stigne do krova ili čak do one daleke zvijezde s koje se vaša misao spustila u san života, do anđela čuvara koji nad vašom zvijezdom bdije, do dalekog plavog neba.
Neznate?






Zatvorite oči i zamislite ponovo parket i prvi tango, osjetite onu vatru koja je tada u vama počela da gori.
Da, istina je, vi spoznajete da ona sada još samo malo tinja. Zaplešte ponovo svoj prvi tango, nije teško, dva lijevo, jedan desno, korak za korakom i vatra se ponovo rasplamsava. Osjećate li kako sada koračate uzdignute glave koja vas nosi ka zvijezdi pod kojom ste rođeni, vi lebdite iznad dugačke ceste koja vas vodi ka cilju, vi izrastate iz ustaljene kolotečine i monotonije radnoga dana, prerastate sve probleme, rastući osjećate kako je vaše tijelo puno energije, puno pokreta koji se sjedinjuju u vaš korak. Plamen davnih dana se u vama rasplamsava, osjećaj one davne nevine sreće se ponovo u vama budi, sreća u treptaju očiju koje niste zaboravili, u zagrljaju koji nosite u srcu, u ljepoti noćnoga neba koje je bilo svjedokom vašeg prvog poljubca, u ponosu položene mature, diplomiranih ispita. Misli ste onda da sreća kapa s neba, a ona je bila u vama i vašoj spokojnoj duši, u vašem velikom srcu i vašem, brigama neopterećenom, umu.
A onda ste se oprostili od mladosti u užasno velikim koracima krenuli u zrelost i niste shvatili da je taj oproštaj bio sudbonosan.
Zaboravljena sreća prvih uzbuđenja ubija sva druga uzbuđenja u nama, bez sjećanja na prve tuge nemožemo se sukobiti sa novim tugama, prve boli su lijek za sve veće koje doživljavamo u zrelosti.
Dok odrasli hodamo gradom ponekada nam se pričini da sunce više ne sjaji kao nekada, dok zrelost u nama stari pričinja nam se da su proljeća izgubila snagu buđenja, da su ljeta kraća, jeseni tužnije, zime dulje.
Uhvativši se pri takovom razmišljanju pokušah pronaći uzrok tom stanju moje duše.
Vidim na tisuće lica, tisuće tijela u pokretu, tisuće ruku koje se pozdravljaju, ali ni u jednom pokretu ne prepoznajem pokrete dječaka i djevojčica iz kojih smo izrasli u ovaj život.
Recite mi gdje su nestali, što se snjima dogodilo?
Otišli su u dugoj povorci vraćajući se mostom sna u uvalu djetinjstva.
Možemo li ih vratiti u zrelost.
Zaplešite još jednom prvi tango u životu, osjetite lakoću pokreta u zanosu dječjeg sna, vratite tijelu samostalnost, osjećajima slobodu. Tada će sunce ponovo zasjati, nebo zaplaviti, zvijezde zatreperiti i vi ćete pomisliti da sreća uistinu kapa s neba. To je znak moje i vaše zrelosti, ali i uzvišeni cilj, te plemenita služba životu koji živimo.
Razmišljajući dalje, njegovat ćete poeziju ove nevidljive poruke, stvoriti svoju filozofiju pokreta i biti slobodni za odabir i selekciju svih novih podataka u vezi sa pokretom i držanjem tijela.