Umijetnost, poetika didaktike, razotkrivanje stranca u nama

Patnju, bol, tugu, strah, nesreću, nemoć stari su majstori slikali tako vjerodostojno da mi i danas promatrajući ta drevna djela misaono ulazimo u stanje umjetničke duše i prepoznajemo njene osjećaje. Promatram ovu čudesnu, stoljećima staru sliku Peter- a Breugel- a. Mit o Dedalusu i Ikarusu u duši se iskri, prisjećam se djetinjih osjećaja, znatiželje i žudnje da jednoga dana i ja poletim ka suncu.
Slika starog umjetnika, slika koja u Bruexelles-u u galeriji ljepota spava, nosi u sebi sudbinu znatiželjnoga dječaka i zrelost ljudsku zauvijek probuđenu. Breugel je sliku nazvao "Ikarus", a slikao je trenutak, bolni trenutak nemoći iz ljudskoga života. Danas znam da je on osjećao i dobro razumio patnju i bespomoćnost čovjeka, spoznajem da je odlično naslikao kako čovjek bespomoćan i u trenutku neugode jednostavno okreće glavu da barem ne vidi, tuđe stradavanje, da ne čuje vapaj, da ne osjeti bol.
Orač je sigurno čuo pad u vodu i usamljeni krik, ali se nije okrenuo, sunce je i dalje sjalo na bijele noge koje nestaju u smaragdnoj vodi, a na galiji su ljudi morali vidjeti to nešto čudnovato, dječaka koji pada s neba, ali oni su morali negdje stići na vrijeme i mirno su odplovili dalje.

U slici prepoznajem stranca u čovjeku, stranca kojeg svi mi nosimo u sebi, stranca koji ne spoznaje naše unutarnje sunce, stranca koji ponekada dugo u nama spava, a onda se u jednom presudnom treptaju oka, probudi, izroni iz dubina podsvijesti i ovlada svim našim osjetilima, zaledi ih, zamrzne, oslijepi nas, ogluši i učini od nas kukavice trenutka.

Teško je osjetiti i prepoznati tog stranca u sebi, spoznati da si tek prolaznik u tmini tuđe nesreće, da si zatvorio oči, začepio uši, stavio lance na porte srca i koračao dalje. Osjetih to jednom u trenutku nemoći, u treptaju oka koji još uvijek u sjećanju blješti, a zboga toga se još uvijek tuga i sram u grudima množi.

Stajala sam na jednom od perona, na jednoj od svijetskih željezničkih postaja, čekala sam vlak koji će me odnijeti tračnicama u budućnost, ka sreći, ka toplini željenog zagrljaja. Vidjeh u polutami djevojku uplakana lica, djevojku otrcana kaputa, djevojku prosjakinju sreće, djevojku izgladnjelu od tuge i žednu od patnje. Stajala je nadomak mog zagrljaja, bila je tako blizu da sam mogla, da sam tada htjela, osjetiti njen dah, čuti odkucaje njena srca i drhatnje njenog promrzlog tijela. U jednom trenu su nam se pogledi sreli, vidjeh blijedo lice i grč oko usana i okrenuh glavu jer u tom trenu je vlak koji sam čekala zviždukom ulazio na peron. Kada sam ponovo potražila taj uplašeni pogled nje više nije bilo, čula se samo škripa kočnica izmješana sa krikom umiranja.

Godine su prošle, u meni zrelost dozrijeva, ali taj krik još uvijek u mojoj duši odzvanja. Pitam se što bi se dogodilo da sam joj se u tom kobnom treptaju oka nasmiješila, da sam je upitala kuda putuje, da sam joj…???

Ne, nisam ništa od toga učinila, ali sam razmišljajući o tom treptaju oka razotkrila, razkrinkala i pobijedila stranca u sebi, onog tajnog kukavicu koji pred nesrećom i tugom drugih okreće glavu.

IZA spuštenijeh trepavica...

Poezija uspomena je, iznjedrena iz dubina životnog oceana, pohranjena u riznici srca. Nije zlato sve što sjaji. Srce obavijeno paučinom riječi, maglovitim oblakom sjećanja zatvara dveri lažnim dragocijenostim. U svetom trojstvu zbilje ćutim istinu. Vidim zaobljenost zbilje tamo gdje nebo more ljubi. Nad pučinom oceana, umjesto Ikarusa, vizija Kondora, metafora slobode, izmaštana ljepota se širi svemirom. U odaji ogleda i odjeka osjećajući sebe osjećam tebe. Vizije, znakovi kraj osjećajnog  puta, su odbljesci stanja svijesti, zrcala sudbinskih koraka. U mirisu naše prve jutarnje kave oćutih svitanje novog zlatnog doba. 
Ikarus se u meni još uvijek gnjezdi, sjenka moje djetinje duše me još uvijek prati, poletjeti ka suncu, da, ta želja u meni još uvijek živi.
Mjesec me, osmijehom punine i snagom mijena, noću poziva u pustolovinu.  Zaziva me na let snovima.

Vidjeh srcem odapet let ptice. Vidjeh obalu spasenja. Utihnula je oluja ruža. Osjećam mekoću tvojih usana. Osluškujem tišinu, čujem, voda dolazi iz zemlje. Vodonoša ima oči boje sna. Iza spuštenih trepavica zaronih u dubinu tvog pogleda. Skupih krhotine duše i dozvolih galiji života plov promjenjenim ritmom srca.

Ti si skiper dobra srca. Kompasom nutrine jedrimo sunčanim stazama ka luci duševnog smirenja. Sretno se sidrimo u zatonu mirnih nemira. Nismo gluhi na tužne vapaje nesretnika zalutalih u moreuzima života.


 

Umjetnost, peotika didaktike je najbolji put ka odkrivanju stranca u nama, stranca koji nam često postavlja barijere, gasi unutarnje sunce i ne dozvoljava da spoznamo i sebe samoga u trenutcima duševnih i tjelesnih boli. Poezija istinskih poeta budi u nama poeziju misli i mi onda stihom možemo izreći puno više nego što izgovaramo jezikom čistoga razuma.

Da je znao clown stari

Da na svijetu osim scene,

postoje i druge stvari.
Ne bi nikad, ne bi nikad

Doskakutao u arenu

Ne bi nikad tako tužan

Izigravao sjene sjenu.

Da je znao, da je znao,

Da je znao clown stari

Da su život i arene

dvije sasvim iste stvari.

Da je znao, da je znao

Da je znao clown stari

Da za komadićke sreće

Nitko, nitko baš ne mari.

Ne bi nikad, ne bi nikad

Poklanjao svu ljepotu

Drukčije bi tekle stvari

U tom tužnome životu.

S osmijehom u suznom oku

Umijeće umijeća

Umijeće je vrlina, umijeće je strast, umijeće je snaga sretnoga trenutka, umijeće je relativnost apsolutnog znanja, trenutak pun želja, žudnji i htijenja, tišina uzburkanog srca, tajac duše u zagrljaju svjetlosti vječne, te čudesne melodije što nježnošću svojom u žestini svijeta drobi čvrstinu kamena, u olujama blaži snagu stijena i u dubini bića postaje blaga osjećajna ponornica. Umijećem umijeća mi trajemo u nutrini, vjekujemo u toj kristalnoj vitrini, postojimo u sretnom trentku, u tom stvarnom djeliću vremena umijećem gasimo bjes i ljutnju koju neumijeće ispoljava, dozvoljavamo vulkanu da umijeće u nama kao lavu isijava. Umijeće je piti mudrost sa izvora drevnog, brati cvijeće sa grma još snenog, udisati mirise koji nas umijećem opijaju, sudjelovat u čudesnoj igri svjetlosti i sjene, plesti po tonovima svemirskih zraka koje nam samo ljepotu i lakoću postojanja darivaju. Umijeće je znati gledati, slušati, mirisati srcem, znati srcem srcu poklanjat slobodu, od srca srcem srcu biti sretno vođen, uranjati u u još nepoznate duhovne dubine, osjećati, da, uistinu osjećati i voljeti svih ljudi vrline. Umijeće umijeća postojanja u trentku je umijeće koje svatko nosi u sebi, umijećem svoje duše snene mi kreiramo život i u njemu sebe.

Kada sam završila s pisanjem knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta" i kada je knjiga bila promovirana osjetila sam olakšanje, ali i veliku prazninu u sebi. Godine rada sam stisnula u 200 stranica teksta, a kada je zadnja korektura teksta bila obavljena imala sam osjećaj da nisam sve rekla što sam željela reći. Knjigu sam pisala za čitaoca, za čovjeka koji ne posjeduje dovoljno znanja o kineziologiji i anatomiji, za prijatelje kod kojih sam primjetila greške u pokretu i držanju, za pacijente koji su zaboravili što su naučili u terapiji. Poslije promocije knjige sam čekala na reakciju čitatelja, pisala pisma, postavljala pitanja i pokušavala s prijateljima prodiskutirati napisano. Jedno jutro sam u mail boxu pronašla pismo.

"Draga Dijana, dobro jutro!
Knjigu sam citala onako kako citam "takve" knjige - stoji pored kreveta, na nocnom ormaricu, pa ju prema raspolozenju uzmem u ruke.
To nije krimic koji citas svakom stranicom sve brze da bi saznao tko je ubica :-)
Pitas: sto je iritantno?
Mozda cinjenica da ti se neke recenice uvuku u misli i pocinjes razmisljati o vlastitom nacinu zivljenja, kretanja, o vlastiom nemaru prema svom tijelu.
Citas i imas osjecaj - kvragu! zasto se okomila bas na mene?
A to nitko od nas nevoli.
S druge strane mi smo postali generacija brzih rjesenja. Najdrazi ljecnici su nam kirurzi.
Otides k njemu, stavi te na stol, nakon tri dana izadjes iz bolnice i problem je rjesen. Ne karikiram. Mi nemamo vremena za sebe jer si ga ne zelimo uzeti. Brza hrana, brzi automobili, brza rjesena problema. Letimo s jednog mjesta na drugo, s prijateljima se srecemo uz put, poslusamo ih jednim uhom. Sve mora ici brzo - vjerojatno iz straha da nesto ne propustimo gledamo da sve sto prije i sto brze ucinimo. Vjerojatno je puno ljudi ocekivalo da ce u tvojoj knjizi naci recept (po sistemu: tri puta na dan dvije tablete - po mogucnosti prije obroka) za sve svoje probleme.
Po tom sistemu - knjiga nije za upotrebu!
Gledaj, nisam citala knjigu stranicu po stranicu, pa radila zabiljeske da bi ti mogla reci to mi se svidja, to mi se ne svidja. Citala sam ju svojom znatizeljom. Uzimala iz nje ono sto zelim, sto razumijem, sto pretpostavljam da ce me uciniti "jednostavnijom". Upravo je to prava rijec - jednostavnijom. Jer ti kroz knjigu izricuci svoje misli, svoje strucne spoznaje, svoje iskustvo, svoje znanje za par franaka, koliko kosta knjiga, mi dajes dio svog bogatsva koje si pretocila u mala crna slova. I da te osobno ne poznam, da nisam bila na promociji knjige, vjerojatno je nikada nebi kupila, nebi si dala truda otvoriti korice i poceti citati. Nebi, jer spadam u kategoriju "brzih" a ponekad i povrsnih ljudi. Ovako si me indirektno natjerala poceti razmisljati o nekim stvarima koje su se do sada same po sebi podrazumjevale, a koje su pak direktno utjecale na kakvocu mog zivljenja.
Ja ti knjigama, na neki nacin, prilazim kao i ljudima. Upoznajemo se, istrazujemo se - obostrano. Jednostavno sam otvorena prema novim ljudima kao i prema novim spoznajama.
Glupost je kad dodjes do zadnje stranice reci ovo je dobro ili ovo je lose. Ovo mi se svidja ili ovo mi se ne svidja.
Ne funkcioniram tako. Za mene je bitno koliko je tko (ili mozda u ovom slucaju "sto") ostavio traga u meni.
Eto, odgovor na tvoj meil pretvorio se u jedno vrlo osbno pismo od Kristine Dijani.
Jer i tragovi koje je ostavila knjiga su moj osobni dozivljaj.
Nemoj i ti upasti u zamku, a cini mi se da polako u nju padas, trazenja recepta!!!
Knjiga je tvoje ogledalo. Za koje nisi trazila ljep okvir, nisi podilazila nikom trazeci ljepi okvir u koji se moze bilo sta utrpati.
A nekako mi se cini da jos imas puno toga za reci. Da je sljedeca knjiga vec u tvojim mislima. I tome se veselim.
I kad budem citala tvoju sljedecu knjigu, vjeruj mi, nece mi ni na kraj pameti pasti da ju citam trazeci sto ne valje, sto nije dobro. Jer to ne trazim ni u ljudima. Kao ni ti.
Tvoja Kristina"
Redali su se mjeseci isčekivanja i tada sam saznala bolnu istinu, rijetko tko od mojih prijatelja je imao "vremena" da pročita to njima napisano.
"Tvoja knjiga je užasno teška za čitanje." rekla mi je jedna prijateljica. "Trebala bi razvodniti tekst, od ove knjige možeš napraviti tri"
"U njoj nema onoga što sam očekivao, više praktičnih primjera." napisao mi je jedan prijatelj. Počela sam rezignirati uvjerena da je knjiga ipak promašaj, da nisam ostvarila cilj kojem sam pišući hrlila. A onda je opet stiglo pismo ohrabljenja.

"Dobar dan draga gospodo Jelcic,

Procitala sam Vasu knjigu, no od kako sam ju sklopila u meni se odklopila izvijesna svijesnost pokreta,koja me ne pusta vec danima.Gledam sebe iznutra i promatram gibanje vlastitig tijela u prostoru.Odjednom je sve tiho, osluskujem..Opet sam se podsjetila da uopce imam tijelo.Zahvaljujuci Vasoj knjizi u meni se pobudila potreba promijeniti nesto.Shvatila sam koliko si malo vremena uzimam za odrzavanje i njegu svogatijela, tog iznimno bitnog dijela cijelovitosti. Pocela sam dakle, kao sto ste rekli, u malim svakodnevnim situacijamaosvijescivati se u pokretu. Izabrala sam kao prvi poligon autobus. Sadatrcim svjesno na njegovo stajaliste, dok ga cekam potpuno utonem u tijelo,utjelovim svoj um, centriram se, a kada se ukrcam, i autobus krene, pratimpokrete u zglobovima i svjesno balansiram grupe misica koje reagiraju naenergiju kocenja, gasa, nagib u krivinama, poskakivanja, tresnju i drndanje(ovisno koliko je autobus star). Prije vase knjige to sam vrijeme koristilaza pregled dana i ono sto me ceka. Sada je to vrijeme rezervirano za cistopostojanje u ovdje i sada, koncentracija na ono sto jedino je.Nadalje, primjecujem kako se vise puta dnevno, sasvim iznenadno i nenamjernoosvijestim u nekom polozaju tijela, pa me preplave misaone slike, neke starekoje sam davno naucila i ponovo zaboravila, i neke nove koje ste mi Vipoklonili kroz stivo knjige. Misaone slike uzrokuju trenutnu promjenu stava,drzanja, kretanja, disanja. U lakom tijelu lakse se obavljaju i teskizadatci.. Zelim Vam se najsrdacnije zahvaliti za ovaj val nove motivacije koja me preplavila
srdačan pozdrav
Sibila Knežević"
Ovo pismo, meni nepoznate osobe, me je ohrabrilo i ja želim, potaknuta dobrim recenzijama mjerodavnih, kritikama iskrenih, izazvana šutnjom prijatelja, za one koji su se izgubili u vremenu i ne osjećaju ga u sebi ponovo pisati o umijeću pokreta.
Umijeće pokreta bi, svakom čovjeku, trebao postati najveći princip pri savladavnju svakodnevnih aktivnosti, a ostvarenje umijeća je moguće tek onda ako ostanemo vjerni vlastitoj prirodi i svom misaonom svijetu. Univerzum ljudskog uma se širi brže od velikog univerzuma, ljudska misao je energija koja se širi brže od svjetlosti i možda uistinu prelazi u tamnu tvar i tamnu energiju koja širi svemir.

Tamna materija ili tamna energija?

Moja najveća želja je usmjeriti i ohrabriti čitaoca u želji za stvaranjem samostalnih misli o sebi, o svom pokretu u svom prostor- vremenu. Služeći čovjeku, ja pokušavam već godinama, promatrajući njegove pokrete, spoznati i tijek njegovih misli izraženih pokretom. Misao je anđeo čuvar svakog pokreta, ona ga usmjerava i brani, ona ga vodi od starta ka cilju. Anđeo čuvar kojeg smo kao djeca uvijek tražili izvan sebe, a kasnije u nekim očima, u pogledu boje sna, u beskraju noćnoga neba, među nebeskim vrancima, u treptaju večernjice ili Danice, u plesu mjeseca i venere, ljubavnom plesu tetrijeba i ždrala, u ljubavi koju smo isto tako trežaili izvan sebe.

Iako sam samo kineziterapeut ja govorim o umijeću pokreta pa ovu studiju neću pisati po didaktičkoj recepturi, postupkom svedenim na kombinaciju rada terapeuta i pedagoga.
Cilj ove studije ne leži u otkrivanju problema, u njihovom objašnjavanju, ja vas neću pokušati mudrim rječima urazumiti, neću stvarati teze, jer to sve daje pisanom tekstu izrazito poučno-terapeutski karakter. Takav pristup, nije cilj mog razmišljanja. Dok sam pisala knjigu morala, po želji izdavača, izbjegavati unošenje poetskih misli, izbjegavati stih koji se u meni automatski javlja kada mislim na čovjeka i umijeće pokreta.

Pišući sada bez obaveze prema izdavaču, pišući u ovom čudesnom virtualnom svijetu, na ovoj adresi koja nosi moje ime, pišući ovaj tekst bez želje za zaradom, s nešto malo poezije u mislima, tražeći pjesnički izraz na nepjesničkom jeziku razuma, izbjegavat ću kritiku i u tekst sigurno neću unosti opaske i prijetnje.
Da bih postigla ostvarenje krajnjeg cilja, pokušati ću objašnjavanjem svoje težnje ka umijeću pokreta njegovati vaše intelektualno zadovoljstvo, buditi u vama poeziju vaših misli i cijeli tekst pretvoriti u vodu koja pokreće mlin poetske didaktike. Po mom mišljenju ispružen prst pedagogije i zaključci kao dodatno referentno objašnjenje, uništavaju logiku nevinog čitaoca, ubijaju njegovu maštu i ruše njegov zanos. Pri pisanju o umijeću pokreta nesmije biti pasaža u imperativnom obliku, koji su nažalost česti u jednom dijelu didaktičke literature, a ja želim samo probuditi u vama ljubav prema vašem tijelu, ljubav koja se najlakše budi poezijom duše.

Imperativni oblik se ne rijetko krije kao poanta izvan teksta, u nekoj neukusnoj pouci, kao npr. "Tko se ne bavi sportom kraće živi".
To bi bio neprirodni i neprilagođeni činioc čitaocu, ali i samoj namjeri i ideji ovoga teksta.
Pokušati ću pozvati Kairosa, boga sretnog trenutka i na njegovu vagu stavljati moje misli, pa se nadam da ću onda izlaganjem misli uspostaviti ravnotežu između mašte i angažmana, usaglašavanje moje ponuđene i vaše osobne misli i usmjeriti vas ostvarivanju harmonije između vaših misli, osjetila, osjećaja i tijela.

Tek osobna sloboda interpretacija tuđih misli vodi prema pravom cilju metode i do potpunog razumjevanja ideje. Ako se u mojoj didaktici susretnete sa malo poetike, poetike koja kao da se protivi vašoj intelektualnoj namjeri, neka je premosti podnošljiva pristranost mojih ponuđenih istina. Nadam se da ću služeći se poezijom mojih misli pretvoriti cijelu studiju u lijepo štivo i tako u vama probuditi znatiželju, a onda želju da sami odredite smjer svoje estetike.
Pišući želim osmisliti i u vama probuditi vaše kreativne potencijale, da bi tekst uistinu postao vezom između vašeg umijeća i prave spoznaje sebe samoga.Tekst bi trebao uzburkati vašu maštu s kojom ćete unutar magije napisanih riječi pronaći svoje misli i svoje istine. Ovo što pišem ne smijete shvatiti kao zadaću univerzumu vašega uma, a još manje vašem mozgu. To bi trebao biti samo poticaj da poželite nešto u i na sebi promjeniti.

U proteklih par mjeseci, od izdavanja knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta", sam uspjela razraditi i moj davni misaoni konzept o jednoj novoj metodi u kineziterapiji. Ideokinetičke slike koje su godinama nastajale u mojoj glavi sam pretvarala u djelo isprobavajući metode s pacijentima.

Radni naziv koncepta je "Manu propria kineziterapija". Manu propria znači svojeručno, pa sam ja pokušala svoje ruke preobraziti u sredstvo kojim ću umjesto rendgen aparata ili computer tomografa doista "vidjeti" i osjećati promjene na tkivima mojih pacijenata. Manu proria u odnosu na pacijente znači "svojeručno" u drugom smislu, to je moj poziv pacijentima da sudbinu svojih tijela i pokreta uzmu u svoje ruke. To je poziv i vama dragi moji čitatelji da pokušate energiju svojih pokreta pretvarati u samiizlječivu energiju koja će se kao eliksir početi širiti vašim tjelima.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

Balada pokretu

Jednom davno sam pročitala baladu tijelu u pokretu Tanga. Tada sam pokušala bez glazbe spoznati osjećaj pisca koji je svoju ljubav i tugu skupio u tih par stihova. U mojoj glavi su nastajale misaone slike, vidjela sam riječi kao poludjele ptice, kao zalazak sunca, kao suzu na obrazu i kao zagrljaj. Te slike su budile u meni osjećaje i sjećanje na jedan davni rastanak. Vidjela sam sebe u trenucima koje nisam znala opisati riječima, a onda sam jedne večeri gledala "Baladu tijelu" na pozornici.
Žena i muškarac u prošlom i trenutačnom zagrljaju su mi uistinu plesnim pokretom pokazivali osjećaje pisca. Poželjeh s njima zaplesati, da kroz plesni pokret osjetim uistinu ono napisano, jer to je u isto vrijeme bila balada o njihovom i mom tijelu u trenucima tuge, tog riječima neopisivog osjećaja.
Dva lijevo, jedan desno i ja vidjeh njihova lica u zrcalu sna, našminkana za nastup, ali šminka nije mogla sakriti njihovu čežnju za ljubavi koja ih je spajala i odvajala u isti tren. Pokreti njihovih glava su odavali čas sreću, čas bol. Glave su padale i dizale se, dva lijevo jedan desno, oni su iz koljevke svojih poriva izvlačili zagrljaje svaki tren drugačije, ali uvijek sa istim žarom. Na dlanovima su treperila njihova srca, na usnama zanos, a u mojim zrcalnim neuronima su nastajale nove misaone slike i ja uistinu doživjeh baladu koju sam pročitala.
On je pokretom govorio o vremenu kada su još slobodni i sretni, kao poludjele ptice, pjevali ljubav. Ona se pokretom prisjećala da je odjednom poslije te ljepote prestalo sjati sunce i ugasio se san.
Pogledaj, poziva je on, pogledaj moja slatka damo, ovdje treperi nova vatra slična onoj iz našeg prvog ljubavnog plesa. Pokreti su uistinu postajali sjenke njegovih osjećaja, ja vidjeh njegovu dušu u pustinji osjećaja i osjetih oluju njegovih nadanja i želja. U pokretima njegovih dlanova zatreperiše ostaci njegova srca, i ja u izrazu njegovog licu prepoznah i vidjeh tugu za prošlim vremenima.
Tada doista shvatih da Tango nije samo ples, on je doživljaj i izraz duševnih stanja. Tijelo pokretom odaje sve svoje tuge, sreće i nagovješćuje snove. Mišići sjedinjeni u ritmu koji dolazi iz dubine duše s lakoćom nose tijelo u svim pravcima, oslobađaju se napetosti, postaju uistinu strune koje titraju i prevode napisano i odsvirano u vidljivi izraz, pa mi promtrajući plesače tanga u njihovim pokretima prepoznajemo stanja ljudskih duša i razumijemo sve jezike svijeta.
Bilo koji ples je pokret u kojem svatko od nas najlakše pronađe svoj ritam i onda lebdi parketom i zaboravlja brige, nesvjesno ulazi u svijet snova i zanosa. Plešući svi mi gubimo godine, bolovi nestaju, tuge zamiru, neki novi stari osjećaj se nazire na našim licima.
Dok sam vas u filozofiji djetinjstva prisjećala na vaš prvi Tango, željela sam u vama probuditi osjećaj mladalačke sreće, iz koje su sami od sebe izrastali pokreti vaših tijela, sada ću pokušati pišući o pokretima ruku ispričati priču o poslu kojim se bavim, ali to je u isto vrijeme i balada o vašim rukama u pokretu.





Osnova za obavljanje mog, Tvog, Vašeg dnevnog posla su ruke. Promatram ih i vidim na njima svoje misli, prepoznajem namjere. Ruke su pametne i vrijedne, stišću se u šaku i šire u lepezu, a mogu se sklopiti u molitvu i poniznost duše, one vole, ali te iste ruke su u stanju milovati i udariti, graditi i rušiti, grliti i daviti.
Što će učiniti moje ruke odlučuje moj um sjedinjen u svim svojim svojstvima. Umijeće njihovih pokreta izvire iz mojih misli i ja tek u dijalogu s njima postajem umjetnik ili nespretnjaković, virtuoz ili vječni gubitelj, neuspjeli svirač na strunama života ili sanjar posla koji obavljam. Na njihovim dlanovima ostaju sjećanja na ugodne i neugodne susrete, one pamte vatru i led, nježnost svile i hladnoću metala, zaobljenost jabuke i oštricu noža.
Jutros dok sam još ležala u krevetu, moje ruke su se probudile prve tražeći put u novi dan. Isključile su budilicu, uključile radio, otvorile slavinu za vodu, tubu zubne paste, nanijele kremu na moje lice i napravile prvu jutarnju kavu.
I vaše ruke svladavaju sve te pokrete majstorski, nesvjesno vršeći vrlo složene sklopove pokreta.
Nijema igra naših ruku je dio našeg života, tako da uopće nismo svjesni naše ovisnosti o njima. Primjećujemo ih, dok ih peremo, kad režemo nokte ili kada se počnu javljati staračke mrlje na njima.
Vječna igra napinjanja i opuštanja mišićnog svoda dlana, postajanja i nestajanja svoda kugle koju svojim pokretima oblikuju mišići dlana i prstiju je jedan od savršenijih rezultata naše evolucije. Uvjet za jasnu i preciznu pokretljivost prstiju je postojanost dlana. Snaga za pokret prstiju ne smije dolaziti iz njih samih, nego iz središta dlana.
Prisjećam se ugodnog iznenađanja koje sam doživjela kada sam prvi put sjela na zubarsku stolicu mog sadašnjeg stomatologa. Sjedila sam otvorenih usta i bojala se nadolazećih bolova. Sjećanje na nespretne ruke mog školskog zubara u meni još uvijek izaziva neugodu. Poslije svakog posjeta školskoj zubnoj ambulanti me je, pored zuba, bolila i cijela donja čeljust, čeljusne zglobove sam jedva mogla pokretati sjećajući se težine njegovih ruku u mojim ustima.
Zatvorenih očiju sam očekivala istu torturu, a posjet zubaru je bio obavezan. Odjednom sam osjetila djelovanje injekcije koja umrtvljuje sve druge osjećaje, a da pri tome nisam osjetila kada je ubod obavljen. Otvorih oči, čovjek u bjelom odjelu je sjedio pored mene, njegovo tijelo nagnuto nad moje lice i ja vidjeh njegov stabilizirani rameni pojas i njegove ruke stabilizirane u ramenim zglobovima. On je smješeći se već borao po mom bolnom zubu, a ja nisam osjećala pritisak njegovih prstiju, niti težinu njegove šake na mojoj doljnjoj čeljusti.
Stabilizirajući svoje tijelo sjedeći pravilno na svojoj stolici, on je bez upotrebe snage borao, stavljao plombu, polirao zub, skidao zubni kamenac. Njegove šake su lebdjele ispred mojih usta ne dotaknuvši ih. Jedino što sam osjećala u ustima su bili neminovni instrumenti kojima se služio.
Ako smo stabilizirali zdjelični i rameni pojas, pokret ruke uistinu polazi iz ramenog zgloba pa onda hvatanje i puštanje predmeta, rukovanje s njima ili rukovanje s nekim, možemo zamisliti kao dinamiku morskih valova, koja polazi iz središta dlana, a ne iz prstiju.
Da bi osjetili izvor spretnosti pokreta vaših prstiju pokušajte suprotstaviti pokret palca i malog prsta. Kod svjesnog izvođenja tog pokreta osjetit ćete da je strana dlana ispod malog prsta stabilna, a strana dlana ispod palca pokretna i prilagodljiva. Sredina dlana je gipka i pri svakom pokretu prstiju, dlan uvijek oblikuje jednu stranu zamišljene kugle u kojoj uvijek vlada sklad pokreta. Drugu stranu kugle zatvaraju vršci prstiju. Srednji prst bi, pri svim pokretima šake, trebao ostati u liniji koja produžuje podlakticu. Na taj način ostvarujete i ravnotežu u ručnom zglobu, a ona se makonalno prenosi i u lakatni zglob.

Kao što to čini moj stomatolog, tako i ja pri radu s pacijentima nesmijem dozvoliti da oni osjete težinu mojih ruku na svom tijelu. Moj posao je uistinu ples mojih ruku po mišićima i zglobovima. Kada postavim šake na pacijentova leđa, moj savitljivi i gipki dlanovi postaju uistinu svod kugle, vršci mojih prstiju pamte ukočenost njegovih mišića, osjećaju opuštanje ili njihovo napinjanje pri tretmanu koji provodim.
Moji dlanovi mi govore o nepokretnosti zglobova između glave i prvih vratnih kralježaka, kada glava pacijenta leži na njima. Moje ruke u dijalogu sa pacijentovim tijelom otkrivaju često puno više nego što sam ja, pri razgovoru s njima, u stanju spoznati. Istovremeno one otkrivaju i pacijentu slijepe točke njegove svijesti o tijelu, mjesta koja do tog trena nije svjesno spoznavao.

Probajte sami vršcima svojih prstiju krenuti od svog tjemena vratnom kralježnicom do početka prsnog koša. To je sedam kralježaka, sedam patuljaka koji neumorno rade da bi vaša glava, nazovimo je Snjeguljica, mogla dinamično ali spokojno balansirati iznad njih. Svaki kralježak je dio za sebe, svaki kralježek osim prvog, kojeg nazivamo Atlas, se zahvaljujući mišićima koji na njemu završavaju može pokretati samostalno, ali oni su ipak cjelina koju nazivamo vrat.
Sjednite na stolicu, podignite zdjelicu na sjedne kosti, vaš prsni koš se makinalno postavlja u pravilan položaj i stabilizira rameni pojas. Podignite ruke mišićima iz ramenog zgloba. Stavite svoje palce pod bradu a ostalim prstima dodirujte vratne kralješke dok lagano pokrećete glavu naprijed, natrag, dok ju naginjete prema lijevom ili desnom ramenu. Pridržavajući tako glavu pozovite je na zaokrete u desnu i lijevu stranu. Poželite u tom trenu vidjeti što se krije iza vaših leđa. Vršci prstiju će vam odavati napetost malenih mišića vašega vrata, otkrivati nepokretnost pojedinih zglobova. Na mjestima gdje osjetite napetost ili bol u mišiću pojačajte pritisak prstiju i nastavite dalje pokretati glavu. Pronađite svoj osobni ritam, odplešite glavom neki vama dragi virtualni ples, dozvolite joj da uistinu postane Snjeguljica koja se pokreće po malenoj kućici na rubu šume.
Prsti, kralješci i glava, dva pokreta lijevo, jedan desno, zagrljaj vaših prstiju i kralježaka pretvaraju pokrete glave uistinu u lebdenje nad vratom. Pod vršcima vaših prstiju će se mišići početi opuštati i vi ćete to početi spoznavati kroz sve veče pokrete glave. Ako imate problema s virtualnim doživljajem plesa, tada se prisjetite scene iz filma o Snjeguljici i sedam patuljaka, kada Patuljci odlaze na posao. Jedan za drugim svi istim korakom i istim ritmom oni jutrom odlaze i sutonima se pjevajući vraćaju kući.
Vršci vaših prstiju će vam ispričati priču o pokretima glave i vaših sedam kralježaka. Kralješci se jutrom bude i poredani jedan iznad drugoga nose glavu u novi radni dan. Glava se budi s njima i prihvaćajući ritam njihovih pokreta, prepoznavajući titraje u mišićima vrata, lebdi iznad njih kao anđeo čuvar koji pali svjetla na vašem putu kroz svakodnevicu. Pognuta glava je teška za ova mala bića koja je cijeli život nose na sebi, šapnut će vam vršci vaših prstiju osjećajući sve veću napetost u mišićima. Tada podignite tjeme spuštajući bradu na palce. Vaš mali prst, koji se nalazi uz samo tjeme, će osjetiti kako se u tom djelu vrata opuštaju mišići, a vršci ostalih prstiju će vam signalizirati rastezanje vrata. Ponovite par puta taj pokret i pamtite osjećaj u vratu i na vršcima prstiju.
Zapamtite tu priču i ona će vam pomoći u trencima kada vam se na poslu iznenada ukoči vrat ili kada se probudite sa glavoboljom.
Vaše i moje ruke imaju svoj jezik kojim i međusobno razgovaraju. Dok jedna pridržava, druga obavlja posao, dok jedna reže meso na tanjuru, druga prinosi zalogaj ustima, a zajedno podižu teret, cijede rublje, vole i mrze. No ništa one to nebi mogle da ih naša misao i naš osjećaj ne uvedu u te puteve.
Dok smišljam baladu mojim rukama ja gledam pokrete prstiju na tastaturi računala. Dodir njihovih vrhova sa beživotnim slovima stvara na zaslonu za mene vidljivi svijet mojih misli. Ritam njihovih pokreta proizlazi iz ritma mojih osjećaja i oblikuje rečenice u, nadam se, razumljivo štivo.



Prisjećam se kako sam sinoć promatrala pokrete mojih ruku pri ugodnom razgovoru s prijateljima. Pokreti mojih ruku su dio moje osobnosti. Pripitomljene odgojem one pri razgovorima ostaju mirne, položene uz tijelo, ja sam ih naučila da koriste samo svoje mišiće, da se ne upliću u djelovanje mišića stabilizatora ramenog pojasa, ali da ipak, iako moraju prividno biti mirne, žive svoju dinamiku potaknutu mojim ritmom. Što dulje razgovor s prijateljima traje pričinja mi se da čujem i njihov dijalog. Osjećam toplinu i spoznajem da ruke uistinu međusobno razgovaraju meni nečujnim glasovima. Iznenada se zagrle na mojim prsima, dlan jedne potraži dlan druge, laganim pokretima prstiju one slijede moj ritam i pretvaraju ga u simfoniju koja se treptajima njihovih struna širi do ramena i ponovo vraća do vrškova prstiju. To je onaj nevidljivi i nečujni ples mojih ćelija koji uvijek u meni traje.
"Umorna sam od nerada" osjećam titraje desne ruke
"Strpi se još malo, razgovor koji se ovdje vodi je ugodan" titraji lijeve smiruju moj um.


"Oni razgovaraju o umijeću onoga skulptora koji je isklesao poznatog mislioca u pokretu, a mi to moramo mirno slušati." usprotivi se desna.
"Pokreni se drugi ti neće niti primjetiti, kreni ka čelu i makni s njega kosu." lijeva će dobronamjerno, a desna se polagano diže i, za druge skoro, neprimjetnim pokretom maknu kosu s moga čela.
Lijeva je pri tome ležala prividno mirna na mome krilu, onda se ponovo pokrenu tražeći dlan desne.
"Sada je na tebi red" šapnu joj desna "izjednaći dinamiku u ovom nepokretnom tijelu, podigni se, prisloni se laktom na stol i dotakni lagano bradu da glava pronađe ponovo svoje mjesto na već umornom vratu."
Lijeva ruka se pokrenu prema stolu i ja osjetih dodir prstiju na bradi. Moja glava se oslobodi težine i namjesti na prvom vratnom kralješku u središnji položaj. Vratom prostruji ugoda i ja ponovo osjetih lakoću sjedenja.
To su oni sitni, skoro neprimjetni pokreti kojima održavate ritam i dinamiku u vašim mišićima iako prividno ne činite ništa. Vjerujte mi sličan dialog vode i naše noge i naša leđa i prsa, vrat i ramena.
Napišite baladu, himnu, običnu pjesmicu svome pokretu, naučite je napamet i odplešite je jednom, dva, tri puta i pamtite ritam koji se pri tome u vama rađao.
Tijelo misli i pamti. To naše, godinama našom nepažnjom tlačeno, tijelo je kao i tlačeni narod spremno progovoriti jezikom poezije, spremno je taj jezik oblikovati u pokret koji boli, koji vlaži naše oči i smanjuje horizonte, zaustavlja dah i plijeni našu svijest. Poklonimo mu baladu o pokretu iz koje će izrastati naš uspravan stav, sloboda mišljenja i samoodgovornost da živi svoj život i onda kada je prisiljeno da satima sjedi i neradi ništa.
Smislimo baladu po kojoj će naše ćelije plesati svoj vječni ples i održavati našu unutarnju ravnotežu. Tada ćemo sigurno s vremena na vrijeme spontano duboko udahnuti i lagano i dugo izdisati uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu. Ćelije naših mišića će tada sigurno, za nas nečujno, ponovo zatitrati našim ritmom. Poklonimo zdjelici stih, nazovimo je zdencem vječne mladosti, iz kojeg izrasta kralježnica podižući sa sobom prsni koš i pretvarajući našu glavu u balon koji nas nosi u visine.
Neka to budu tri sekunde, treptaj oka u kojem sudjelujemo aktivno u svom prostor- vremenu. Za druge neprimjetno, mi smo umijećem pokreta obnovili, dugim pasivnim sjedenjem, potrošenu energiju i našim tijelom će prostrujati novi val ugode. Razgovor sa prijateljima se može nastaviti, jer je naše tijelo, umijećem naših pokreta, oslobodilo naš misaoni um za daljnju koncentraciju za diskusiju ili za prijateljsko čavrljanje.

Pokret u vremenu baroka

Vječni zagrljaj Apolona i Dafne

Personifikacija zore, Dafne, se pretvara u grm, trenutak prije nego je uhvati bog Sunca. Barokni umjetnik je želio ovim djelom dočarati kretanje, osmisliti ljepotu ljudskog tijela u pokretu.
Bernini je unio dinamiku i dao skulpturi ritam svog doživljaja, budeći u nama sinesteziju.
Kao promatrač skulpture, vizuelnim osjetilom doživljavam miris zore i grma, zelena boja lovora se mješa s nijansama ružičaste boje mladog tijela djevojke u bijegu. U meni se rađa uzbuđenje i pričinja mi se da sama sudjelujem u toj ljubavnoj igri.

Bez obzira na mitologiju, ova sklupltura je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Doživjeh je u Galleria Borghese, u Rimu. Prozirni mramor, to je nešto što fotografija ne može dočarati. Kao ni ljubav. Dok ljubav ne pustane dio nas samih, energija koja od nas čini prozirnim mramorom i
na vjetru trepravim lovorom.

Dafne, ta nimfa snena, ljepotom odjevena
Apolonov zanos u njoj snagu izgrađuje
srca dva ljubavlju prestrašena
dok lovorov se grm radosno naslađuje.

Treperava haljina zelenog lovora
žena nježno nestaje u beskrajnom moru
bježi od dodira tog nebeskog stvora
u tek uranjajući u svjedoćanstva zoru.

zelenkaste listove prosipa po njoj
Zora joj nudi snagu treptavoga bića
Dafne se pretvara u lovoriku nijemu
koja bježeći od ljubavi o ljubavi priča.

Ljubila je tajno u božanskoj sjeni
njegovana snagom svjetlosti snažne
nadala se da će dodir njezin sneni
apolonu pokazati njene usne vlažne.

Sakrivala je lice, brisala je suzu
božjom voljom postajala granje
zorom zaiskreno treptavo u nizu
nadajući se snazi svjetlosti danje.

Iz požutjele dječje bilježnice

Dijete u meni mi priča bajke iz davnina, poziva me na putovanje drugim svjetovima, u zagrljaj svjetla, u daljine bajne gjde ne postoji tama. Sa ruksakom želja putujemo tako oko cijelog svijeta, univerzum simfonijom snova u okrilje zove, u pogledima našim iskri velika kometa u srcima osjećamo kako sretna mladost nikad nije sama.
U druženju tom u meni čudna svjetlost blista, svjetlosna se bića cijeloga svijeta u ovom kolu sreće su ista, opijena ljubavlju, srećom i veseljem proizašlog iz nebeskog mirišljavog pića. Zadovoljni u našem postojanju mi grlimo život, zaustavljamo vrijeme u trentku sreće, u ljepoti priče o vječnom svjetlosnom zagrljaju.

Staklene cipelice

Na obroncima dana, kada utihnu zrake sunca, treperava, uzdrhtala, zvjezdanim prahom očarana, mjesečevim srebrom okupana, iz pepela otrgnuta, dobrom vilom darovana, Cinderella u zlatnoj kočiji, kao nebeskim vrancima nošena, odlazi na prvi bal svojega života. U haljini od snova, s dijademom u kosi, staklenim cipelicama satkanim od dijamantnih niti i kapljica noći ona pleše ljubavni ples na balu drevnog snoviđenja. Ta čarobna noć njenog preobraženja, ptičjim pjevom okrunjena, zvijezdanim prahom osvijetljena, cipelicu njenu tajno grli i na stazu mladoga princa kao ljubav iskri. Staklene su cipelice, znak jednoga srca, jedne duše znamen i odnose mladog kraljivića u ljubavni plamen.

Snjeguljica i filozofija dobrote.

Pišući ovaj tekst želim osmisliti i u vama probuditi vaše kreativne potencijale, da bi napisano uistinu postalo vezom između vašeg umijeća i samopoimanja. Tekst bi trebao uzburkati vašu maštu s kojom ćete unutar magije napisanih riječi pronaći svoje misli i svoje istine. Moje misli ne smijete shvatiti kao zadaću vašem mozgu. One bi trebale biti samo poticaj na želju za promjenama. Prisjetimo se bajki na kojima smo odrasli, prisjetimo se dobrih vila i zlih mačeha, vještica koje su bile uzrocima naših noćnih mora.

U jednoj već požutjeloj bilježnici pronađoh ovu pjesmicu koju sam pisala još uvijek lutajući bajkama.

U čudesnoj zemlji iza sedam gora
živjela je bijela kao pahuljica,
u predivnom dvorcu na obali mora
nježna djevojčica Snjeguljica.

Zločesta, ali lijepa zemlje kraljica
zlobna, okrutna od taštine bolesna
bijaše maćeha preobućena vještica
zlih sudbina čarobnica radosna.

Željela je biti najljepša na svijetu
u zrcalu je čarobnom istinu nalazila
ali djevojčica slična pahuljici u letu
njenu je uspavanu zloću probudila.

Zrcalo joj šapnu jednaga dana
ne kraljice nisi više sama
snjeguljica je ljepotom obasjana
nad lice tvoje pala je tama.

Bjes se vještićinim srcem rasu
želja za osvetom rodi se njoj
mržnja zaiskri u tom času
smrću njenom spasit ugled svoj.

Dobri lovac djevu odvede u šumu
sa željom u srcu, spasit život njoj
odbačeno srce pronađe na drumu
kraljici ga dade štiteć život svoj.

Snjeguljica je dugo lutala šumom, dok nije naišla na patuljastu kućicu, u kojoj življahu sedam malih čovječuljaka, sedam snenih patuljaka, sedam malenih vrulja sreće i ljubavi. Pahuljica snena Snjeguljica zvana, u tišini tog čudesnog duševnoga stanja, usnu san svojega spasenja.
Patuljci, ta čudesna bića, njenih snova sjene, postadoše njenog nesretnog života mjene.
Maćeha ljubavi, čarobnica sudbina, vještica u odori svjetlosnog zagrljaja, žena bez svojstva čovjeka, žene koja je imitacija sebe same, zrcalom svetim, osjeti da joj opsanost još uvijek prijeti.
Ona, zločesta i u svojoj zločestoći znana, preuze sudbinu ljepote treperavih , vječnih oceana u svoje, mržnjom, otrovane ruke.
Probuđena bljeskom svog ne postojanja, u odoru zvjezdanih staza se sakrila bjesna, ubra jabuku sa drva poštenja, i otrova je sjemenom svoga griješnoga zaćeća.
Snjeguljica, nevina i snena, ljubavlju naslijeđenog dara, "starici" vodu sa izvora života s ljubavlju čara. Zločesta i bjesna, iz požude i pohlepe iznjedrena, lutalica subinama tuđim, otrovana željom neostvarenom, djevocji pokloni najljepšu među jabukama, jabuku otrovanu.
A otrov griješnoga srca djeluje brzo, otrov neživljene ljubavi je užasan otrov koji ubija osjećaje, Snjeguljica utonu, u zločeste kraljice vječno sanjani, nedosanjani, neostvareni san.
Patuljci, ta čudesna snoviđena bića osjetiše tugu vidjevši Snjeguljicu mržnjom otrovanu. Ljubav i dobrota tih malenih, nevidljivih bića iziskri stakleni lijes i stavi ga na pijedestal ljubavi, na prijestolje majčice prirode.
Kraljević snova, ljubav u odori ljepote, ljubav jezdeći na nebeskom vrancu, vidje uspavanu ljepotu na zvijezdane galije pramcu.
Dodirom snenim, dodirom početka, pupanjem pupoljaka ljubavi on životu ljepotu života vrati.

Filozofija djetinjstva
Vratimo se u djetinjstvo kada je vještina podučavanja presudna za daljni razvoj osobnosti. Dijete kroz igru uči i pamti. Shvatimo li i spoznamo tijelo kao igračku možemo se igrati s njim, možemo postati djeca puna znatiželje i želje za igrom, a igra je aktivno edukativni potencijal i način da se lakoćom dječije naivnosti dođe do stvaranja nove slike o sebi i mudrosti svoga tijela. Umijeće i ljepota utemeljeni na obziru prema sebi samome, utemeljeni na poštovanju same prirode estetske misli u nama, na odstupanju od standarda, na samoj srži samostvaralačkog čina, svodi svaku pouku na osobnu interpretaciju, pretvara je u igru dječijih mozgovnih potencijala. To je i najviši oblik didaktike, ali ću vam je pokušati ponuditi kao igru svjetlosti i sjene, kao iskrenje kristala, kao poeziju vode i lakoću pokreta, kao igru ili filozofiju djetinjstva. Prisjećam se Andersenove bajke o snježnoj kraljici, o ženi koja je svojim poljubcima lediča ljudska srca, prisjećam se njenog kristalnog dvorca i vremena kada sam vjerovala da kristali izrastaju iz zločestih duša. A onda sam se srela sa mitovima i legendama koji su u meni budili ljubav prema tom čudesnom cvijeću koji sjedinjuje čovjeka i svemir. Legenda i Kohinoru iz kraljevske krune Engleskog dvora je jedna od legendi koja još uvijek živi.

Kohinor u duši djeteta

 

U dubini duše blješti suncem obasjana tajnovita svjetlosna planina, podrhtava unutarnjim nemirom, iz nje izvire životna milina, i treptava i sjajna se nečujno širi mojim malim svemirom. Na obroncima njenim niću mnoge još neizgovorene riječi, iskre misli kao kristalni cvjetovi, lepršaju osjećaji svilenkasih krila i prenose miris nektara u zagrljaj svjesnosti koja oduvjek i zauvijek moje srce liječi. Blješti koh- i- nor podno moga neba, pruža zrake svoje, taj tihi šapat svjetlosti koji duša moja treba da se zvuci sonate od ljubavi kao iskre sreće u mom srcu roje. U toj čudesnoj predstavi na svjetlosnoj planini iskri sretno biće, vidim sjenku duše moje kako lepršava hoda po sunčanoj stazi, vidim kako postaje junakinja one drevne priče o čarobnog dijamanta snazi. Iz nutrine svjetlosne planine jedan mali potok žuboravo teče, slijeva se u kristalni slap, snagom svojom svako nepostojanje sreće niječe i dokazuje da svu vrijednost svijeta u sebi nosi i najmanja kristalna kap. Kap do kapi, treprave sreće niska se u mome srcu slaže, kak do kapi i kristalno biće u dubini mene moju sreću važe. Duše moje sjenka sa kristalnom krunom u kosi na vrhu svjetlosne planine stoji i sve moje tuge i nesretna stanja u zaborav odnosi. U kristalnom zamku, u kristalnom labirintu osjećaja mojih, treperava se tišina širi, Kohinor, taj šutljivi učitelj duše moje, dušu s tišinom miri i svjetlosnim slapom, kristalima sreće, šapuće sve ono što još srcem srcu nije izrečeno. Kristalna rijeka, tok svijesti moje, smiruje svaki u srcu iznjedran nemir i ja osjećam da je moje uzdrahtalo biće od tuge i žalosti, od nesreće i zle sudbine, od bijesa i ljutnje, od mržnje i straha zauvijek izlječeno. Zaboravljam bajke sa zloćestim mačehama, sa ledinim kraljicama, zaboravljam sve što je bilo ružno i ulazim u kristalni zamak moje probuđene, zrelije svijesti i osjećam, uistinu osjećam Kohinor u mojoj duši.
Pročitala sam knjigu Svila. Bijela muzika je muzika tišine.

"Ovo nije roman. Nije niti pripovijetka. To je priča. Započinje s čovjekom koji obilazi svijet, a završava smirujućim jezerom za vjetrovita dana. Čovjek se zove Hervé Joncour. Ime jezera nije poznato. Moglo bi se reći da je to ljubavna priča. No, da je samo to, ne bi bila ni vrijedna pripovijedanja. Postoje tu i želje, i boli, za koje savršeno znaš što su, ali nemaš pravih riječi da ih iskažeš. A opet, nije ljubav. Svaka priča ima svoju muziku. Ova posjeduje bijelu muziku. Važno je to napomenuti, jer bijela je muzika čudna vrst muzike što ponekad zbunjuje: svira se polako, pleše se sporo. Kada se dobro svira, to je kao da čuješ zvuk tišine, a one koji je božanski plešu, promatraš li ih, doimaju se nepomičnima. Ta bijela muzika, to je nešto prokleto teško. Nemam više bogzna što za dodati. Možda tek pojasniti da se priča odvija u devetnaestom stoljeću: samo zato da niko ne bi očekivao avione i psihoanalitičare. Nema ih. Možda drugi put." (Svila) Alessandro Baricco. 

Vjerovala sam da mogu utisnuti znakovlje trajanja u bespuće prolaznosti, da mogu urezati naša imena u koru prostor- vremena, da mogu putovati svjetovima ne napuštajući ovo ovdje i ovo sada… Eppur si muove… šapnuo je Galileo Galilei na samrtnoj postelji…  da, zemlja se kreće… oko sebe i oko sunca… nosi nas kroz svjetlo i tminu… kroz godišnja doba…  kroz vrijeme… zlatna hostija izranja u djelić ovozemaljskog prostora i briše privid beskonačnosti… A prohujalo vrijeme ostavlja tragove samo u sjećanjima. Kada poželim bude se mirisi djetinjstva, titraju zvuci mladosti, blješti rapsodija boja otrgnuta iz oka nutarnjeg svemira. Vidim te... došao si s tišinom i buketom bijele svjetlosti u rukama. Lazur noć se mješeo s ljubičastim oblacima zapadnog neba. Venera je odjevala krajolik u odoru tajanstvene prisnosti... Zakoračili smo u krug bliskosti... Iza nas je ostalo vrijeme oluje ruža, poezije suza, krabuljnog plesa i borbe sa vjetrenjačama.

Na lazuru noći sjaj bijele Lune... i tonovi tišine. Zaplesali smo.

Prvi tango, poezija mladosti.

Želja mi je da ono zabavljačko postane primarnijim od učenog, da igra u vama pobjedi i da se stečene navike u vašim pokretima pretvore u vaše umijeće.
Krenete li u dijalog sa samim sobom, kao što ste to sigurno u djetinjstvu činili, počnete li maštati misaonim slikama, počnete li smijehom disati, lakoćom razmišljati o pokretu, moja ideja je pronašla odjek u vašim mislima.
Polaganje temelja razvoju osobnosti, razvijanje intelektualne snage i načina razmišljanja, razumnost i moć zapažanja, zadovoljenje radoznalosti; upućivanje u istinite životne vrijednosti, učenje i bogaćenje misaonih iskustava, učenje očiju da gledaju, da se čude i da se raduju, to smo sve savladali u vremenu djetinje zaigranosti. Istančavali smo osjetila, razvijali ukus, budili osjećaje i smisao za lijepo, zavoljeli ljepotu i danas bi se trebali boriti za nju.




Djevojčice, vi koje ste nekada davno uspavljivale svoje lutke, a onda uzbuđene, tajno odlazile na ples, očiju punih neke treperave sreće i bile zaljubljene u prvu loknicu na svom čelu i zaljubljene u cijeli svijet i vi dječaci koji ste onda davno prvi put uljem zalizali kosu pa vam se činilo da ste ozbiljni i slični odraslim ljudima, vama nekadašnje djevojčice i dječaci pišem ovu knjigu. Sjetite se svoga prvog tanga i uzbuđenja i sreće. Nemojte nikada zaboraviti kako ste s lakoćom brojali prve korake u prvom zagrljaju. Učinimo to sada zajedno. Zamislite da stojite na parketu gimnastičke dvorane. Iz gramofona u uglu odzvanjaju prvi tonovi argentinskog tanga. Pogledom tražite oči koje najljepše sjaje i u njima pronalazite svoj osmjeh. Počnimo ovaj prvi tango u životu, zaplešimo, nije teško, dva lijevo, jedan desno, brojimo zajedno, vi i ja zajedno.
Tada ste se opraštali od djetinjstva i željeli svim srcem ući u čudesni svijet odraslih. Neka danas bude drugačije.
Ovo nije sat riješavanja problema u firmi u kojoj radite, nije borba za koricu kruha niti je uspinjanje na ljestvici karijere. Umirite se na trenutak, ovo je ulazak u svijet vaših snova, u svijet vječne mladosti od koje ste se, mučeni brigama, davno oprostili. Zaboravivši prvi tango i osjećaj koji vas je tada nosio parketom vi ste prestali povezivati osjećaj s pokretom. Nekada mi se čini, dok vas promatram kako jurite životom, da ste uistinu postali La Mettrieev davno naslućeni "Čovjek mašina". Zarekla sam se da neću djeliti opaske, ali vas ipak moram potsjetiti da se danas nalazimo na ulasku u jedan novi svijet, svijet o kojem se piše znastvena poezija i naslućuje cjelina. Aparati su zavladali našim životima, bez njih mi više nebi mogli niti znali živjeti, ali ipak je najvažnije u ovoj džungli novonastale tehnologije znati zadržati onog malog velikog čovjeka u sebi.
Odat ću vam jednu tajnu, skrivenu u zagonetki sna.
Pogodite kako se raste, kako se lako stigne do krova ili čak do one daleke zvijezde s koje se vaša misao spustila u san života, do anđela čuvara koji nad vašom zvijezdom bdije, do dalekog plavog neba.
Neznate?





Zatvorite oči i zamislite ponovo parket i prvi tango, osjetite onu vatru koja je tada u vama počela da gori.
Da, istina je, vi spoznajete da ona sada još samo malo tinja. Zaplešte ponovo svoj prvi tango, nije teško, dva lijevo, jedan desno, korak za korakom i vatra se ponovo rasplamsava. Osjećate li kako sada koračate uzdignute glave koja vas nosi ka zvijezdi pod kojom ste rođeni, vi lebdite iznad dugačke ceste koja vas vodi ka cilju, vi izrastate iz ustaljene kolotečine i monotonije radnoga dana, prerastate sve probleme, rastući osjećate kako je vaše tijelo puno energije, puno pokreta koji se sjedinjuju u vaš korak. Plamen davnih dana se u vama rasplamsava, osjećaj one davne nevine sreće se ponovo u vama budi, sreća u treptaju očiju koje niste zaboravili, u zagrljaju koji nosite u srcu, u ljepoti noćnoga neba koje je bilo svjedokom vašeg prvog poljubca, u ponosu položene mature, diplomiranih ispita. Misli ste onda da sreća kapa s neba, a ona je bila u vama i vašoj spokojnoj duši, u vašem velikom srcu i vašem, brigama neopterećenom, umu.
A onda ste se oprostili od mladosti u užasno velikim koracima krenuli u zrelost i niste shvatili da je taj oproštaj bio sudbonosan.
Zaboravljena sreća prvih uzbuđenja ubija sva druga uzbuđenja u nama, bez sjećanja na prve tuge nemožemo se sukobiti sa novim tugama, prve boli su lijek za sve veće koje doživljavamo u zrelosti.
Dok odrasli hodamo gradom ponekada nam se pričini da sunce više ne sjaji kao nekada, dok zrelost u nama stari pričinja nam se da su proljeća izgubila snagu buđenja, da su ljeta kraća, jeseni tužnije, zime dulje.
Uhvativši se pri takovom razmišljanju pokušah pronaći uzrok tom stanju moje duše.
Vidim na tisuće lica, tisuće tijela u pokretu, tisuće ruku koje se pozdravljaju, ali ni u jednom pokretu ne prepoznajem pokrete dječaka i djevojčica iz kojih smo izrasli u ovaj život.
Recite mi gdje su nestali, što se snjima dogodilo?
Otišli su u dugoj povorci vraćajući se mostom sna u uvalu djetinjstva.
Možemo li ih vratiti u zrelost.
Zaplešite još jednom prvi tango u životu, osjetite lakoću pokreta u zanosu dječjeg sna, vratite tijelu samostalnost, osjećajima slobodu. Tada će sunce ponovo zasjati, nebo zaplaviti, zvijezde zatreperiti i vi ćete pomisliti da sreća uistinu kapa s neba. To je znak moje i vaše zrelosti, ali i uzvišeni cilj, te plemenita služba životu koji živimo.
Razmišljajući dalje, njegovat ćete poeziju ove nevidljive poruke, stvoriti svoju filozofiju pokreta i biti slobodni za odabir i selekciju svih novih podataka u vezi sa pokretom i držanjem tijela.

Bolero

Poznata Ravelova kompozicija je nastala upravo iz umjetnikove spoznaje da se osjećaj za tijek vremena može zavaravati. "Bolero" je komponiran samo jednom melodijom i jednim ritmom, a njenim ponavljanjem je Maurice Ravel stvorio djelo za orkestar bez muzike, kako je on sam nazvao "Bolero". Slušajući imamo osjećaj da se tempo i ritam melodije ubrzavaju i osjećamo da se i ritam u nama mjenja. To je naša zabluda o tijeku vremena, jer melodija i ritam ostaju isti samo se pojačava ton njenog izvođenja. Ona postaje u svojim ponvaljanjima glasnija i glasnija, a nama se pričinja da se ritam mjenja. To je ugodna zabluda koja u nama budi osjećaj za ritam i na neki način dokazuje da slušajući muziku sudjelujemo u dimenziji vremena.
Iako mi spoznajući ritam melodije i osjećajući ga u sebi potvrđujemo da je vrijeme pokret, još uvijek u ljudskom tijelu nije pronađeno osjetilo kojim bi se spoznavao i osjećao protok vremena.
Znanstvenicima je uspjelo, zahvaljujući preciznoj tehnologiji mjernih instrumenata, u mozgu pronaći mjesta koja reagiraju na pokret i ritam.
Jedno takvo mjesto je mali mozak, koji visi na doljnjem dijelu velikog mozga točno na ušću leđne moždine u lubanju. Mali mozak svojim djelovanjem u svakodnevnim situacijama pomaže velikom mozgu, jer on regulira ponavljajuće pokrete, npr. čovjekovo koračanje. Zahvaljujući tom djelovanju, čovjekova svjesna spoznaja se može orijentirati i na druge podražaje. Čovjek može hodati i razgovarati u isto vrijeme.
Drugo mjesto je ispod samog velikog mozga u području koje nazivamo bazalne ganglije. to je onaj dio čovjekovog mozga koji djeluje kod kompliciranih, nesvakidašnjih pokreta, npri. uvlačenje konca u ušicu igle. Bazalne ganglije šalju električne titraje koji se šire mozgom i ostvaruju ritam koordiniranog rada mišića odgovornih za pokret čovjekova tijela. Mozak spoznaje i određuje vrijeme pokreta, zahvaljujući upravo tom u njemu nastalom ritmu. Bez te sposobnosti našeg mozga mi bi se jedva pokretali, a kamoli mogli igrati stolni tenis, jer pri toj igri se mala loptica kreće brzinom od 200.km na sat i ako naš mozak u djeliću sekunde ne odredi ritam i brzinu djelovanja naše ruke mi gubimo poene.
Pokušajte još jednom onu igru sa polaganim korakom u redu za kruh. Sada ćete osjetiti kako vi svojom svjesnom spoznajom koraka možete ritam koji određuje vaš mozak usporiti, a da ga igrajući stoln tenis ubrzavate. To isto činite i pri plesu, jer vaša svijest o pokretu usmjerava djelovanje vašeg mozga.
Treningom bilo koje vrste vi djelujete na djelovanje mozga i u zajednici s njim ostvarujete rezultate. Problem je u onom zaboravu svijesnog bića o kojem sam pisala u koreografiji svakodnevice. Vi zaboravljate uloženi trud i to s mukom proizvedeno vrijeme pada isto tako u zaborav. Pokreti koje izvodite u svakodnevici, po vašem mišljenju, nemaju veze sa onim naučenim u sportu ili pri plesu.
A u vašoj glavi postoji orkestar koji neprestano sjedinjuje ritme vaših stanja i vjerno čeka da uistinu postanete njegov dirigent i da strune vaše svjesti o svakodnevnom pokretu zatitraju tonovima vaših misli i postanu vaše sjećanje koje onda uistinu dirigira orkestrom vaše svijesti o pokretu. Tako svakodnevni pokret, sjedinivši u sebi melodiju i ritam vaših misli, postaje vaše umijeće.
Pišem o tome jer možda neki od vas rađe pamte melodije nego misaone slike. Svejedno je za koju vrstu pamćenja se odlučite, važno je da spoznate tri sekunde takt, ritam iz kojeg vaš pokret izrasta i da ga onda uistinu i slijedite.
Zamislite da stojite u kuhinji i kuhate običan svakodnevni ručak. To je posao koji obavljate bez misaonog i emotivnog sudjelovanja u njemu, to je nešto što je obavezno i što ste dužni učiniti zbog vas samih i vaše obitelji. Već sama pomisao na tu obavezu ubija u vama vašu kreativnost i vi misleći o problemima vaše djece, o neplačenim računima, o poslodavcu koji od vas očekuje uvijek više i više sudjelovanja u djelovanju firme, rezuckate luk, gulite krompire, režete meso bez svjesnog sudjelovanja u tim pokretima.
Probajte dok u kuhinji provodite tako i tako izvjesno vrijeme istovremeno slušati Ravelov "Bolero" i u sebi probuditi svijest o svojim pokretima, počevši od stopala, preko koljena, kukova, kralježnice do ramenih zglobova i pokreta šaka. Svako pojačavanje tona melodije neka vas prisjeti da ritam mora ostati isti i pokreti će se sjedinjavati sa vašim doživljajem ritma, izrastat će iz njega i rezuckanje luka, guljenje krumpra i rezanje mesa više nije samo obavljanje obaveznog posla nego uvježbavanje umijeća pokreta.
Rezuckanje luka, pokret koji ste već tisuće puta izvodili, lijeva šaka pridržava očišćeni luk, desna s nožem u ruci sjeće luk u krugove, radiusom ih prepoljava, a onda ih dijeli i sve manje djelove i jedino što ste pri tom poslu dosada pamtili su suze koje su potekle iz vaših očiju i miris luka koji izaziva ugodu ili neugodu u vašem pamćenju.
Jeste li ikada razmišljali o malim pokretima koje pri tome izvodite? Znate li gdje je njihov izvor i koliko dijelova tijela ponekad nepotrebno uključujete u taj pokret? Kako stojite, gdje su vam ramena, što je s glavom?
Odslušajte prvi dio "Bolera", tihi tonovi odaju ritam koji možete pratiti ostvarujući tako svoj uspravni stav i uistinu osjetiti kako vaše tijelo svakim uzdahom raste u svojoj spralnoj dinamici. Zadržite tu visinu u motoričkom pamčenju i pokušajte izdisati polako uvlačeći trbuh u trbušnju šupljinu. Izišite dugo dok ne osjetite napinjanje mišića struka, tada će vam se uistinu učiniti da sami svojom voljom stvarate pojas koju stabilizira vašu zdjelicu i dozovoljava kralježnici i rebrima slobodno spiralno izvijanje ka glavi koja onda bez težine lebdi nad prvim kralješkom i omogućava vam njeno slobodno pokretanje. Opustite sve mišiće i udahnite još jednom duboko, osjetite rastezanje prsnog koša, podizanje prsne kosti i spuštanje lopatica. Vrat i ramena su oslobođeni pritiska napetih mišića, a ruke se slobodno pokreću u svim smjerovima.
Kada se tonovi melodije počnu pojačavati počnite rezuckati luk, spoznati ritam prenesite u pokret koji polazi iz lakta, ručnog zgloba i mišića dlana, a ne iz prstiju. Prstima samo pridržavate nož i luk, pokret dolazi iz mišića kojih u prstima uistinu nema, tamo su samo njihovi završetci u obliku tetiva. Mozak će stvarati nove svrsishodnije motoričke karte i on će ih pamtiti, kao što je s vremenom zapamtio vaše pokrete u sportu i plesu.
Sve glasniji tonovi "Bolera" odjekuju vašim stanom i podsjećaju vas da ritam vaših pokreta mora ostati isti, ritam koji spriječava umor jer vi uistinu dišete u skladu s vašim pokretima. Ritam održava protok krvi u vašem tijelu, hrani vaše ćelije i dozvoljava srcu da ravnomjerno odkucava. Najvrijedniji mišić vašega tijela, neumorni održavač vašega života se skuplja i rasteže, napinje i opušta, otkucava vaše sekunde i sjedinjuje se sa ritmom vaše svjesne spoznaje i vi pamtite sve što ste tako svjesno naučinili.
Recepte za kuhanje uobičajenih jela vi svjesno pamtite kao što pamtite naučene lekcije iz škole, pročitane knjige i svaki puta kada nešto kuhate svjesno otvorite taj dio vašeg znanstvenog arhiva.
Umijeće pokreta je slično umijeću kuhanja, pokrete bi trebali jedno vrijeme izvoditi svijesno da mozak uistinu te oblike i pamti. Tako će se i arhiv motoričkog pamćenja nadopunjavati i otvarati uporedo s vašom željom da nešto učinite.

Velika gala predstava

Dorifor je brončana skulptura mladog atlete-nosača koplja. Statua nam pokazuje mladog sportaša koji je težinu cijelog tijela prebacio na desnu nogu, dok mu je lijeva noga savinuta u koljenu i povučena malo natrag u zglobu kuka, a tlo dodiruje samo prednjim djelom stopala. Tijelo mu je malo zakrenuto,te se doima u blagom pokretu. Usprkost poimanja pokreta, ta statua odaje harmoniju čovječjeg tijela, ali ukazuje nam i njegov osjećaj održanja ravnoteže u pokretu. To je prikazano položajima uporišne noge i noge u pokretu. Iznad uporišne noge je zdjelica malo povišena, a rame lagano spušteno, iznad noge u pokratu je zdjelica spuštena, a rame uzdignuto. Takvim položajem dijelova tijela skulptor je želio u promatraču probuditi spoznaju za harmoniju pokreta. Statua je izrasla iz spiralne dinamike Polikletovih misli i izrasla po zakonu zlatnoga reza pa dok je promatram u meni se budi osjećaj za ljepotu i sklad građe ljudskog tijela.

Velika gala predstava

Umijeće, stvaralaštvo izrasta iz iskrica svjetla koje se pale u našim glavama. Platon je te iskrice nazvao idejama i predao nam u nasljedstvo mogućnost da ih uistinu sami u našem misaonom umu palimo. Misao je materijalizirana emocija koja postaje osjećaj koji pamtimo. Tako osjećaji postaju slike koje se slažu u našem sjećanju i mi se ulazeći u labirint svojih zrcalnih neurona susrećemo sa našim prošlim stanjima, sa proživljenim događajima odigranim scenama.


U našoj glavi se odigrava velika gala predstava koju nazivamo život i ne spoznavajući to često postajemo statisti u vlastitom življenju. Živeći u demokraciji mi vjerujemo da imamo slobodu mišljenja, ali sami sebi oduzimamo dio tog blaga koje nam je podarila majka priroda. Dobra misao je lijek protiv nesretnih i bolnih stanja našega tijela, ona nas usmjerava i brani od nas samih. Misao je sjećanje, misao je ponekad misaona slika puna boja i mirisa, misaona slika koja uvije iznova u nama budi lijepe uspomene. Misao je ponakad i predivan san koji budni sanjamo.

Čuvarica snova


Ovo je drevna legenda, legenda o mreži ispletenoj majčinom ljubavi, o mreži koja je lovila snove, legenda o snovolovki, čuvarici dječjih snova.
Mnogo godina prije nego je došao bijeli čovjek, u jednom selu plemena Cheyenna živjela je djevojčica po imenu Mali Oblačić. Majka Malenog Oblačića se zvala Posljednji Večernji Dah. Jednog jutra uplašena djevojčica ispiča majci svoj san:
"Kada se spusti noć, često dolazi jedna gladna crna ptica. Kljucanjem mi kida komadiće tijela i jede me dok ne dođeš ti, lagana poput vjetra, otjeraš je od mene."
Majka s ljubavlju pomilova djevojčicu i šapnu:
"To što ti se pričinja da vidiš kada padne tama to su samo snovi, a crna ptica koja dolazi nije ništa drugo negoli sjenka tvoje duše koja te želi upozoriti na nešto, možda te želi obraniti od nečega."

Mali Oblačić još uvijek prestrašena prizna: "Mene je strah te tamne sjenke, želim vidjeti samo bijele sjene, one su sigurno dobre"
Majka osjeti djevojčicin strah i poželi je spasiti od noćnih mora. Isplela je mrežu za hvatanje snova u oceanu noći i šapnula u nju magične riječi:
"Lovi samo samo dobre snove, one koji će pomoći mojoj djevojčici da izraste u ženu zdrava duha, a one zle, beznačajne, nevaljale puštaj da se utope u oceanu noći"
Tada je objesila mrežu iznad djevojčicinog kreveta i rekla:
"Od sada ćeš vidjeti samo bijele sjenke, sanjati samo lijepe snove. Ovo je čuvarica tvojih snova"
Mali Oblačić je od toga dana sanjala samo lijepe snove.
Posljednji Večernji Dah je kasnije izradila mnoge snovolovke i vješala ih iznad dječjih krevetića u selu Cheyenna. Kako su djeca odrastala ukrašavala su svoje snovolovke sa raznim predmetima njihovih najdražih snova, te je magična moć čarobne mreže rasla zajedno sa njima. Svaki Cheyenn je čuvao svoju snovolovku kroz cijeli život, kao sveti predmet, nositelja snage i mudrosti.
Još uvijek kad se rodi dijete, indijanci iz plemena Cheyenna izrađuju jednu snovolovku te je vješaju iznad krevetića. Iz savitljivg bambusa izrade krug kao simbol univerzuma, a iznutra isprepletu mrežu nitima u obliku paučine i ukrase je biserima i šapnu joj magične riječi koje je izgovorila Posljednji večernji dah.
Čuvarica snova hvata sve snove koje dijete sanja, dobre propušata u usnulu dušu i takvi snovi se ostvaruju. Ako se u snovolovku ulove noćne more ona ih odbacuje na pero otpalo iz krila nebeskih ptica koje ih odnosi daleko, daleko, da nestanu u oblacima.

Misaona slika jednog mirisnog, ljubičastog sna.

Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno. Ili joj se to samo činilo? Vjetar joj dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica, zmrsi utegnutu kosu i donese ljubičasti miris jednog davnog sna.

Smije li dotaknut stare snove? Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati? Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande i sna. Žena zagrli vjetar i osjeti širinu ljepote i sve tajne svijeta kao nježnost boje, kao miris lavande, kao vječnu istinu u ljepoti sna. Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj trenutak buđenja u snu. Iznenada slobodna, izrasta iznad tuge i zle sudbine vremena pomilova lavandino polje, rastrga korotu i poletje sa lastavicama u zagrljaj ljepote. Želja se prosu opustjelim srcem. Noć bez sna postade san njenoga života, noć boje lavande, noć puna mirisa ljepote, a
ona budna, neumorna, svijesna svih onih izgubljenih, neprospavanih, neodživljenih. Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris lavande mrvi nepostojanje. Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san, ljubičasti san. Oživjela ljepotom jedne nove istine o životu, ona u mirisu lavande i ljepoti ljubičastog sna, osjeća od kuda dolazi ljepota.

Lice i naličje sna…


Noćas odsanjah san nad snovima. Doživjeh lice i naličje magije, budnost iluzioniste, nježnog prevaranta zbilje. Dotaknuh lazur neba i vatru pakla. Osjetih ples anđela i demona u nutrini. Tvoja blizina me smirivala. Spavao si. Osluškivala sam tvoje disanje. Pričinjalo mi se da sanjaš isti san. Smiješio si se. Vidjeh viziju tvoje snovitosti.

Vratio osmijeh na usne, oluju ruža pretvorio u simfoniju tišine, trnje je nestalo u bespuću...

Bili smo i ostali titrajuće stune vječnosti.

Šapnuh sebi... zavoli ovaj dan, zavoli misli sjećanja, dozvoli srcu da diše... zbog boginje u meni zavoljeh sjaj mjesečine... bijah njegova ljubavnica, a onda pronaoh u tebi zaštitnika mojih lovišta ... osjetih to smo mi... i upitah se

Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.

Sjećam se.

Vodio si me u tišinu smaragdne rijeke. Postajem Sukub, kradem ti san, pomislih i pogledah kroz prozor. I mjesec ima lice i naličje. Krade suncu svjetlost i razbacuje idilom noći. Mjesečarim uspomenama.  Ulazim u trojstvo zlaćanih trokuta. Ti i ja u zakonu zlatnog reza, u ostvarenju simetrije i asimetrije vječne istine.  Stojimo na litici osjećanja. Ne dozvoljavamo bezdanu da nam uzvrati pogled. Naličje sreće nestaje u beskraju. Na obzoru mladog dana sviće zora zlatnom hostijom iznjedrenom iz kaleža vjerovanja…
Sretna sam. Pripitomili smo Sukuba i Inkuba… oslobodili se noćnih mora. Uronili u poeziju drevnih oceana. Bude nas šumovi otvarajućih bisernica.
.

Pokret je najkompliciraniji oblik mišljenja.

Njegovo umijeće proizlazi iz naših sjećanja pomnoženo s brzinom naših misli. Zašto ponavljam već napisano? Da vas prisilim na sjećanje pročitanog, da vas uvedem u svijet vašega znanja, da vam pomognem da ponovo oživite slike iz galerije vašeg pamćenja, da ponovo probudite ono sretno djete u sebi, djete koje je znalo sanjati život i vjerovalo da postoji dobri anđeo koji bdije nad njegovim životom.




Gdje početi kada su nam ukrali raj, što učiniti kada više nema dobrih bogova koji nas usmjeruju, kada nema naših anđela čuvara, niti vila ljubavi koje su nas uvodile u svijet snova?
Vratimo se na sam početak, u vrijeme kada su bogovi još hodali zemljom. To su priče za malu djecu, misle neki od vas i osjećajući dosadu oni su upravo odlučili zaklopiti knjigu i nastaviti živjeti ustaljenim tijekom događanja. Pričekajte, spoznajte upravo ovaj trenutak i zapitajte svoj misaoni um zašto vas pozivam na to daleko putovanje.





Tri sekunde, jedan treptaj vašeg oka vam najavljuje avanturu u kojoj ćete, ako uistinu budete željeli doista sresti svog Kairosa. Vaša ruka će krenuti ka pramenu njegove kose i vi ćete spoznati sljedeći trenutak, spuštanje ruke ponovo ka tijelu. Podizanje i spuštanje ruke je pokret koji nesvjesno izvodite dnevno po tisuću puta. Već ujutro kada namještate tuš iznad vašeg tijela, kada se češljate, kada vadite šoljicu iz kuhinjskog ormara, knjigu sa regala, kada vješate rublje ili kada ga slažete u ormar. Za početak zamislite da dlanom pri svakom tom pokretu dotičete Kairosov pramen kose. Bog sretnog trenutka je brži od vjetra, pa ako propustite taj trenutak vidjet ćete ga kako odlazi. Njega se nesmije čekati jer on je uvijek tu, njega samo treba znati prepoznati, jer on se ne vraća.
Sudjelovati u velikoj gala predstavi svoga života, postati njenim glavnim protagonistom, mogu uistinu samo hrabri. Autorica priča o prošlosti, a nudi nam objašnjenja kako ostvariti umijeće spoznaje trenutka, misle ponovo neki od vas. To je odlično jer sam u vama potaknula samostalno razmišljanje. U trenutku se završava prošlost i sanja budućnost.
Iz nasljeđa onih koji su bili prije nas mi otkrivamo trenutak u sebi. To je sjećanje iz kojeg izrastaju misaone slike, one su odbljesci viđenog, doživljenog i pročitanog.





Giordano Bruno je na kraju renesanse iz mita o Diani i Aktaionu razvio svoju filozofiju univerzuma i svjesne spoznaje, Antonio Damasio je počevši sa Deskartesovom filozofijom razvio znanost o osjećajima, dotičući se Spinose i njegove supstance sa dva atributa znanstveno objasnio prelaženje emocija u osjećaje. Švicarski suvremeni fizičar Bruno Binggeli je, slijedeći Danteovo putovanje kroz pakao, čistilište i raj pokušao razjasniti važnost Primum mobile, prvog pokreta onog trenutak iz kojeg je sve na ovome svijetu kasnije nastalo.
Da vas pozovem na gledanje futurističkih filmova vjerovatno bi mi više vjerovali jer mnogi od vas žive samo za budućnost. Futuristički filmovi izrastaju iz znanosti koja se u našem vremenu širi nevjerovatnom brzinom. U odabranim umovima frcaju ideje, koje oni pretvaraju u eksperimente i nude nam uvijek nova rješenja. Kvantizacija još uvijek nije dokazana, ali gledajući je u filmu mi vjerujemo da je protagonist prošao kroz zid i u isto vrijeme bio i tu i tamo.
Zar se to isto nije događalo u vremenu kada su bogovi hodali zemljom? Oni su uz bljesak munje ili tutnjanje oblaka dolazili i odlazili, osvećivali se ili bili dobri. Olimp je s vremenom bio zamjenjen rajem, a danas nam znanost pokušava dokazati da se raj nalazi u nama, u našem trenutku, u one tri sekunde, u treptaju oka.
Mi živimo u vremenu koje nije stvorilo nove bogove, ostala su nam samo sjećanja i zato ja pokušavam svoje sposobnosti pretvoriti u misaone slike onih bogova koji mi se sviđaju i u koje imam povjerenja.
Kada stojim na pozornici moga života ja u sebi osjećam Dianu, Dionisija, Atenu, Minervu, Merkura, Sofiju, Erosa, Afroditu i uz Kairosa oni se smjenjuju i preobražavaju moja stanja u svijest o njima.
Ovisno o situaciji u kojoj se nalazite, probudite u sebi onog boga koji je izrastao iz takvih situacija, izmješajte Rimske i Grčke mitove, postanite čuvarica svoga zvanja, smirena Minerva, lukavi kao Merkur, mudri kao Atena, dozvolite Sofiji da u vama pali svijetlo spoznaje, Erosu i Afroditi da vam pričaju o ljubavi.

Lutam snena beskrajem vremena,
srebrn sijač zvijezda plavetnilom jezdi
milujuć' me suptilno nježnim zagrljajem sjena
u kom se srce utapa u mitu o dalekoj zvijezdi.

Pred očima trepti pozornica neba
satkana od misli, sjenki, uspomena ,
slijedeć' put astralni Apolona Feba
i istinu da stalna je tek vječna mijena
izrasla iz uzavrele sreće nebeskih pjena.

Blješti scena neba pod svjetlosti srca,
a na rampi sjenka moje duše snene,
ljepotu proteklog vremena sad grca,
a davne tuge u tmini sakrivene,
tuge vagom trenutka izmjerene,
tuge u pjenu sreće pretvorene.

Na čarobnom sagu treperave noći
pegaz moje snove nosi
u carstvo vremena i božanske moći
i sakriva ljubav u Venerinoj kosi.

Na baršunu mekom, paperju od svile
na blještavom sagu mjesečeva praha
srećem dobre, snene djetinjstva mog vile
i zrcalne mrve duševnoga straha.

Nižu se ostatci i tuge i sjete
srce slaže novu uspomena nisku
reda ih ko zrnca od krunice svete
u ljepotu duši probuđenoj blisku.

Simfonija neba, nježna pjesma duše
treprave strune, iz školjkinoga tkiva
potresnu baladu svojim dahom guše
šapćuć' sjenci njenoj, dušo još si živa.

Sjenka duše moje sad baladu piše
trepereći kratkim trenutcima sreće
srce sklada nježnu simfoniju kiše
a život se tragom Venerinim kreće.

Snovi se rađaju iz sutonske zvijezde
kočija me nosi pod koplja svjetlosti
vranci moje svijesti sad beskrajem jezde
pjenušajuć pjenu ljubavne milosti.

Dlanovi neba miluju ovu divotnu noć
dodir kojim iz duše prognana je tama
udišem ljepotu i darujem duši moć
i spoznajem srcem, više nisam sama.

Kličem sretna novoj čudesnoj ljepoti
trajem u trenutku istinskoga sjaja
zahvaljujem bogu na njegovoj dobroti
na ljubavnoj igri bez početka i kraja.

Na izvoru davno dane mi sudbine
osluškujem žubor pjenušavoga sata
uranjam u duše tajnovite dubine
živim život tkan od Venerinog zlata.

Sada velika gala predstava može početi.

Jeste li pročitali ove moje drevne misli? Sada vi oboružani snagom božanstava koja ste u sebi probudili stojite na pozornici svoga života i sigurni u sebe se odlučujete snagom svojih misli i osjećaja ostvariti umijeće pokreta.
Postanite sudionik gozbe bogova, ali ne dozvolite samo svom misaonom mozgu, velikom Zeusu da vlada vašim tijelom. Zeus je po mitu rodio Dionisija, boga veselja i radosti, dozvolite im da zajedno ovladaju vama. Ostvarite uistinu demokraciju u tijelu dozvolite svim svojim mozgovima, misaonom osjetilnom i osjećajnom da jednopravno odlučuju.
Umijeće pokreta leži u tome da pokret uistinu postane most između položaja dijelova vašeg tijela i sjedinjenje svih vaših duševnih stanja.
Prisjećam se promocije moje prve knjige. Prijatelji su se okupili u velikom broju i sjedeći, pljeskajući me bodrili. Knjiga "Umijeće svakodnevnog pokreta" je stajala za prodaju, a promotori su govorili o razlogu i cilju pisanja te knjige. Ja sam uzbuđena promatrala reakcije tijela kod slušaoca i spoznala da oni u suštini žele promjene, ali zatečeni trenutkom nisu znali što treba učiniti. Promocija je trajala oko sat vremena, stolice su počele škripati po parketu i ja sam osjećala da se oni više ne mogu koncentrirati na ono što govorimo, a kamoli pokušati slijediti predloge koje im je jedan od promotora svojim pokretima predlagao.
Danas mi je jasno da je ta večer bila napad na njihov emotivni um i da je dio njih sukobljen s nerazumijevanjem ideje odustao od pokušaja čitanja knjige.
Sposobnost koju ja nazivam umijeće pokreta je kao svileni veo utkana u vašu samosvijest, ona se isprepliće sa našim osjetilima, postaje misao o njima pa iz nje izrastaju naši osjećaji.
Ustaljenih, stereotipnih vježbi za ostvarivanje umijeća pokreta nema. Ideje koje vam predložem su samo putokaz ka vašem umijeću. Osnova svega je svijest o vašem tijelu i pokretu koji proizlazi iz vaših osjećaja, želja i htijenja iz onog nekoga koji u vama postoji, ali je nevidljiv očima vašim.

Balerine i plesači moraju uvježbavati pokret jer je on koreografiran od nekoga drugoga i to po tekstu napisanog od nekoga trećega, muzici nekog četvrtog.
Koreografija vašeg svakodnevnog pokreta mora biti vaše djelo, jer vaš pokret je neponovljiv u tuđem tijelu, on proizlazi iz vašeg ritma i simfonije vaših struna. Nitko osim vas nemože znati kako se vi osjećate u trenu donošenja odluke za pokret, pa bilo to samo češkanje nosa ili stajanje u redu za kruh.
Zamislite prodavaonicu kruha. Stojite nemirni iza onih koji su stali u red prije vas, pogledavate na sat i čini vam se da vrijeme juri, a vi ga tako uzaludno trošite jer oni ispred vas neodlučno biraju koji kruh će kupiti.
Pokret je vaše vrijeme, zaustavite ga u mislima, pokušajte na tren uistinu postati živuća statua u pokretu.
Sjetite se Doriforove statue i u mislima postavite tijelo u sličan položaj. Unutarnja i vanjska ravnoteža će se uskladiti i vaše će tijelo izgubiti težinu, a vi ćete za druge neprimjetljivo moći izvoditi misaone pokrete i zaustaviti tijek vremena.



A onda postanite Hermes, vjesnik bogova i bog putnika. On je na svojim stopalima imao krila da bi bio brži od vjetra vjetar sam. Ili budite za trenutak Neptun, bog mora, osjetite snagu beskrajnih dubina, neka vam se pričini da vas asfaltom nosi neka tajnovita oceanska vila.

Na horizontu snova, tamo gdje želje razbijaju tišinu

neka zalutala barka

spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja.

Ruke mjesečine raspletoše kose

anđeoskog sjaja, a
nebesko glazbalo dotknuto Neptunovom rukom
zatreperi simfonijom mora.

Osluškujem zov morskih dubina,

osjećam se kao oceanska vila

treperava, snena, lepršava

nošena lakoćom unutarnjih sila.

Evo malo mog nekadašnjeg poetičnog kiča neka vam osmisli lakoću koračanja. Svaki novi korak do kruha izvodite u usporenom tempu, podignite polako nogu savijajući je u koljenu i podižite svjesno stopalo u skočnom zglobu, a onda je ispružajte polako, najpolaganije što možete spuštajući prvo petu na pod, ali u istom trenu prenesite cijelo tijelo na tu stranu. Noga koja je ostala iza vas u istom trenu podiže petu i vi rastete ka stropu. Pri podizanju noge udahnite duboko, a pri njenom spuštanju na pod izdahnite jednako dugo uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu. Ako svjesno izvedete taj pokret osjetit ćete sve njegove faze, njegov početak trajanje i kraj, trenutak pokreta od tri sekunde, treptaj oka će vam se učiniti mnogo duljim. Zaustavivši pokretom brzinu tijeka vremena više nećete misliti na njegovu prolaznost, počet ćete ga osjećati u sebi, postat ćete uistinu gospodarom svog trenutka.