srijeda, 4. srpnja 2007.

Umijetnost, poetika didaktike, razotkrivanje stranca u nama


Patnju, bol, tugu, strah, nesreću, nemoć stari su majstori slikali tako vjerodostojno da mi i danas promatrajući ta drevna djela misaono ulazimo u stanje umjetničke duše i prepoznajemo njene osjećaje. Promatram ovu čudesnu, stoljećima staru sliku Peter- a Breugel- a. Mit o Dedalusu i Ikarusu u duši se iskri, prisjećam se djetinjih osjećaja, znatiželje i žudnje da jednoga dana i ja poletim ka suncu.
Slika starog umjetnika, slika koja u Bruexelles-u u galeriji ljepota spava, nosi u sebi sudbinu znatiželjnoga dječaka i zrelost ljudsku zauvijek probuđenu. Breugel je sliku nazvao "Ikarus", a slikao je trenutak, bolni trenutak nemoći iz ljudskoga života. Danas znam da je on osjećao i dobro razumio patnju i bespomoćnost čovjeka, spoznajem da je odlično naslikao kako čovjek bespomoćan i u trenutku neugode jednostavno okreće glavu da barem ne vidi, tuđe stradavanje, da ne čuje vapaj, da ne osjeti bol.
Orač je sigurno čuo pad u vodu i usamljeni krik, ali se nije okrenuo, sunce je i dalje sjalo na bijele noge koje nestaju u smaragdnoj vodi, a na galiji su ljudi morali vidjeti to nešto čudnovato, dječaka koji pada s neba, ali oni su morali negdje stići na vrijeme i mirno su odplovili dalje.

U slici prepoznajem stranca u čovjeku, stranca kojeg svi mi nosimo u sebi, stranca koji ne spoznaje naše unutarnje sunce, stranca koji ponekada dugo u nama spava, a onda se u jednom presudnom treptaju oka, probudi, izroni iz dubina podsvijesti i ovlada svim našim osjetilima, zaledi ih, zamrzne, oslijepi nas, ogluši i učini od nas kukavice trenutka.

Teško je osjetiti i prepoznati tog stranca u sebi, spoznati da si tek prolaznik u tmini tuđe nesreće, da si zatvorio oči, začepio uši, stavio lance na porte srca i koračao dalje. Osjetih to jednom u trenutku nemoći, u treptaju oka koji još uvijek u sjećanju blješti, a zboga toga se još uvijek tuga i sram u grudima množi.

Stajala sam na jednom od perona, na jednoj od svijetskih željezničkih postaja, čekala sam vlak koji će me odnijeti tračnicama u budućnost, ka sreći, ka toplini željenog zagrljaja. Vidjeh u polutami djevojku uplakana lica, djevojku otrcana kaputa, djevojku prosjakinju sreće, djevojku izgladnjelu od tuge i žednu od patnje. Stajala je nadomak mog zagrljaja, bila je tako blizu da sam mogla, da sam tada htjela, osjetiti njen dah, čuti odkucaje njena srca i drhatnje njenog promrzlog tijela. U jednom trenu su nam se pogledi sreli, vidjeh blijedo lice i grč oko usana i okrenuh glavu jer u tom trenu je vlak koji sam čekala zviždukom ulazio na peron. Kada sam ponovo potražila taj uplašeni pogled nje više nije bilo, čula se samo škripa kočnica izmješana sa krikom umiranja.

Godine su prošle, u meni zrelost dozrijeva, ali taj krik još uvijek u mojoj duši odzvanja. Pitam se što bi se dogodilo da sam joj se u tom kobnom treptaju oka nasmiješila, da sam je upitala kuda putuje, da sam joj…???

Ne, nisam ništa od toga učinila, ali sam razmišljajući o tom treptaju oka razotkrila, razkrinkala i pobijedila stranca u sebi, onog tajnog kukavicu koji pred nesrećom i tugom drugih okreće glavu.

IZA spuštenijeh trepavica...

Poezija uspomena je, iznjedrena iz dubina životnog oceana, pohranjena u riznici srca. Nije zlato sve što sjaji. Srce obavijeno paučinom riječi, maglovitim oblakom sjećanja zatvara dveri lažnim dragocijenostim. U svetom trojstvu zbilje ćutim istinu. Vidim zaobljenost zbilje tamo gdje nebo more ljubi. Nad pučinom oceana, umjesto Ikarusa, vizija Kondora, metafora slobode, izmaštana ljepota se širi svemirom. U odaji ogleda i odjeka osjećajući sebe osjećam tebe. Vizije, znakovi kraj osjećajnog  puta, su odbljesci stanja svijesti, zrcala sudbinskih koraka. U mirisu naše prve jutarnje kave oćutih svitanje novog zlatnog doba. 
Ikarus se u meni još uvijek gnjezdi, sjenka moje djetinje duše me još uvijek prati, poletjeti ka suncu, da, ta želja u meni još uvijek živi.
Mjesec me, osmijehom punine i snagom mijena, noću poziva u pustolovinu.  Zaziva me na let snovima.

Vidjeh srcem odapet let ptice. Vidjeh obalu spasenja. Utihnula je oluja ruža. Osjećam mekoću tvojih usana. Osluškujem tišinu, čujem, voda dolazi iz zemlje. Vodonoša ima oči boje sna. Iza spuštenih trepavica zaronih u dubinu tvog pogleda. Skupih krhotine duše i dozvolih galiji života plov promjenjenim ritmom srca.

Ti si skiper dobra srca. Kompasom nutrine jedrimo sunčanim stazama ka luci duševnog smirenja. Sretno se sidrimo u zatonu mirnih nemira. Nismo gluhi na tužne vapaje nesretnika zalutalih u moreuzima života.


 
Umjetnost, peotika didaktike je najbolji put ka odkrivanju stranca u nama, stranca koji nam često postavlja barijere, gasi unutarnje sunce i ne dozvoljava da spoznamo i sebe samoga u trenutcima duševnih i tjelesnih boli. Poezija istinskih poeta budi u nama poeziju misli i mi onda stihom možemo izreći puno više nego što izgovaramo jezikom čistoga razuma.


Da je znao clown stari

Da na svijetu osim scene,
postoje i druge stvari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Doskakutao u arenu
Ne bi nikad tako tužan
Izigravao sjene sjenu.

Da je znao, da je znao,
Da je znao clown stari
Da su život i arene
dvije sasvim iste stvari.

Da je znao, da je znao
Da je znao clown stari
Da za komadićke sreće
Nitko, nitko baš ne mari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Poklanjao svu ljepotu
Drukčije bi tekle stvari

U tom tužnome životu.

S osmijehom u suznom oku

Umijeće umijeća

Umijeće je vrlina, umijeće je strast, umijeće je snaga sretnoga trenutka, umijeće je relativnost apsolutnog znanja, trenutak pun želja, žudnji i htijenja, tišina uzburkanog srca, tajac duše u zagrljaju svjetlosti vječne, te čudesne melodije što nježnošću svojom u žestini svijeta drobi čvrstinu kamena, u olujama blaži snagu stijena i u dubini bića postaje blaga osjećajna ponornica. Umijećem umijeća mi trajemo u nutrini, vjekujemo u toj kristalnoj vitrini, postojimo u sretnom trentku, u tom stvarnom djeliću vremena umijećem gasimo bjes i ljutnju koju neumijeće ispoljava, dozvoljavamo vulkanu da umijeće u nama kao lavu isijava. Umijeće je piti mudrost sa izvora drevnog, brati cvijeće sa grma još snenog, udisati mirise koji nas umijećem opijaju, sudjelovat u čudesnoj igri svjetlosti i sjene, plesti po tonovima svemirskih zraka koje nam samo ljepotu i lakoću postojanja darivaju. Umijeće je znati gledati, slušati, mirisati srcem, znati srcem srcu poklanjat slobodu, od srca srcem srcu biti sretno vođen, uranjati u u još nepoznate duhovne dubine, osjećati, da, uistinu osjećati i voljeti svih ljudi vrline. Umijeće umijeća postojanja u trentku je umijeće koje svatko nosi u sebi, umijećem svoje duše snene mi kreiramo život i u njemu sebe.



Kada sam završila s pisanjem knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta" i kada je knjiga bila promovirana osjetila sam olakšanje, ali i veliku prazninu u sebi. Godine rada sam stisnula u 200 stranica teksta, a kada je zadnja korektura teksta bila obavljena imala sam osjećaj da nisam sve rekla što sam željela reći. Knjigu sam pisala za čitaoca, za čovjeka koji ne posjeduje dovoljno znanja o kineziologiji i anatomiji, za prijatelje kod kojih sam primjetila greške u pokretu i držanju, za pacijente koji su zaboravili što su naučili u terapiji. Poslije promocije knjige sam čekala na reakciju čitatelja, pisala pisma, postavljala pitanja i pokušavala s prijateljima prodiskutirati napisano. Jedno jutro sam u mail boxu pronašla pismo.

"Draga Dijana, dobro jutro!
Knjigu sam citala onako kako citam "takve" knjige - stoji pored kreveta, na nocnom ormaricu, pa ju prema raspolozenju uzmem u ruke.
To nije krimic koji citas svakom stranicom sve brze da bi saznao tko je ubica :-)
Pitas: sto je iritantno?
Mozda cinjenica da ti se neke recenice uvuku u misli i pocinjes razmisljati o vlastitom nacinu zivljenja, kretanja, o vlastiom nemaru prema svom tijelu.
Citas i imas osjecaj - kvragu! zasto se okomila bas na mene?
A to nitko od nas nevoli.
S druge strane mi smo postali generacija brzih rjesenja. Najdrazi ljecnici su nam kirurzi.
Otides k njemu, stavi te na stol, nakon tri dana izadjes iz bolnice i problem je rjesen. Ne karikiram. Mi nemamo vremena za sebe jer si ga ne zelimo uzeti. Brza hrana, brzi automobili, brza rjesena problema. Letimo s jednog mjesta na drugo, s prijateljima se srecemo uz put, poslusamo ih jednim uhom. Sve mora ici brzo - vjerojatno iz straha da nesto ne propustimo gledamo da sve sto prije i sto brze ucinimo. Vjerojatno je puno ljudi ocekivalo da ce u tvojoj knjizi naci recept (po sistemu: tri puta na dan dvije tablete - po mogucnosti prije obroka) za sve svoje probleme.
Po tom sistemu - knjiga nije za upotrebu!
Gledaj, nisam citala knjigu stranicu po stranicu, pa radila zabiljeske da bi ti mogla reci to mi se svidja, to mi se ne svidja. Citala sam ju svojom znatizeljom. Uzimala iz nje ono sto zelim, sto razumijem, sto pretpostavljam da ce me uciniti "jednostavnijom". Upravo je to prava rijec - jednostavnijom. Jer ti kroz knjigu izricuci svoje misli, svoje strucne spoznaje, svoje iskustvo, svoje znanje za par franaka, koliko kosta knjiga, mi dajes dio svog bogatsva koje si pretocila u mala crna slova. I da te osobno ne poznam, da nisam bila na promociji knjige, vjerojatno je nikada nebi kupila, nebi si dala truda otvoriti korice i poceti citati. Nebi, jer spadam u kategoriju "brzih" a ponekad i povrsnih ljudi. Ovako si me indirektno natjerala poceti razmisljati o nekim stvarima koje su se do sada same po sebi podrazumjevale, a koje su pak direktno utjecale na kakvocu mog zivljenja.
Ja ti knjigama, na neki nacin, prilazim kao i ljudima. Upoznajemo se, istrazujemo se - obostrano. Jednostavno sam otvorena prema novim ljudima kao i prema novim spoznajama.
Glupost je kad dodjes do zadnje stranice reci ovo je dobro ili ovo je lose. Ovo mi se svidja ili ovo mi se ne svidja.
Ne funkcioniram tako. Za mene je bitno koliko je tko (ili mozda u ovom slucaju "sto") ostavio traga u meni.
Eto, odgovor na tvoj meil pretvorio se u jedno vrlo osbno pismo od Kristine Dijani.
Jer i tragovi koje je ostavila knjiga su moj osobni dozivljaj.
Nemoj i ti upasti u zamku, a cini mi se da polako u nju padas, trazenja recepta!!!
Knjiga je tvoje ogledalo. Za koje nisi trazila ljep okvir, nisi podilazila nikom trazeci ljepi okvir u koji se moze bilo sta utrpati.
A nekako mi se cini da jos imas puno toga za reci. Da je sljedeca knjiga vec u tvojim mislima. I tome se veselim.
I kad budem citala tvoju sljedecu knjigu, vjeruj mi, nece mi ni na kraj pameti pasti da ju citam trazeci sto ne valje, sto nije dobro. Jer to ne trazim ni u ljudima. Kao ni ti.
Tvoja Kristina"
Redali su se mjeseci isčekivanja i tada sam saznala bolnu istinu, rijetko tko od mojih prijatelja je imao "vremena" da pročita to njima napisano.
"Tvoja knjiga je užasno teška za čitanje." rekla mi je jedna prijateljica. "Trebala bi razvodniti tekst, od ove knjige možeš napraviti tri"
"U njoj nema onoga što sam očekivao, više praktičnih primjera." napisao mi je jedan prijatelj. Počela sam rezignirati uvjerena da je knjiga ipak promašaj, da nisam ostvarila cilj kojem sam pišući hrlila. A onda je opet stiglo pismo ohrabljenja.

"Dobar dan draga gospodo Jelcic,

Procitala sam Vasu knjigu, no od kako sam ju sklopila u meni se odklopila izvijesna svijesnost pokreta,koja me ne pusta vec danima.Gledam sebe iznutra i promatram gibanje vlastitig tijela u prostoru.Odjednom je sve tiho, osluskujem..Opet sam se podsjetila da uopce imam tijelo.Zahvaljujuci Vasoj knjizi u meni se pobudila potreba promijeniti nesto.Shvatila sam koliko si malo vremena uzimam za odrzavanje i njegu svogatijela, tog iznimno bitnog dijela cijelovitosti. Pocela sam dakle, kao sto ste rekli, u malim svakodnevnim situacijamaosvijescivati se u pokretu. Izabrala sam kao prvi poligon autobus. Sadatrcim svjesno na njegovo stajaliste, dok ga cekam potpuno utonem u tijelo,utjelovim svoj um, centriram se, a kada se ukrcam, i autobus krene, pratimpokrete u zglobovima i svjesno balansiram grupe misica koje reagiraju naenergiju kocenja, gasa, nagib u krivinama, poskakivanja, tresnju i drndanje(ovisno koliko je autobus star). Prije vase knjige to sam vrijeme koristilaza pregled dana i ono sto me ceka. Sada je to vrijeme rezervirano za cistopostojanje u ovdje i sada, koncentracija na ono sto jedino je.Nadalje, primjecujem kako se vise puta dnevno, sasvim iznenadno i nenamjernoosvijestim u nekom polozaju tijela, pa me preplave misaone slike, neke starekoje sam davno naucila i ponovo zaboravila, i neke nove koje ste mi Vipoklonili kroz stivo knjige. Misaone slike uzrokuju trenutnu promjenu stava,drzanja, kretanja, disanja. U lakom tijelu lakse se obavljaju i teskizadatci.. Zelim Vam se najsrdacnije zahvaliti za ovaj val nove motivacije koja me preplavila
srdačan pozdrav
Sibila Knežević"

Ovo pismo, meni nepoznate osobe, me je ohrabrilo i ja želim, potaknuta dobrim recenzijama mjerodavnih, kritikama iskrenih, izazvana šutnjom prijatelja, za one koji su se izgubili u vremenu i ne osjećaju ga u sebi ponovo pisati o umijeću pokreta.
Umijeće pokreta bi, svakom čovjeku, trebao postati najveći princip pri savladavnju svakodnevnih aktivnosti, a ostvarenje umijeća je moguće tek onda ako ostanemo vjerni vlastitoj prirodi i svom misaonom svijetu. Univerzum ljudskog uma se širi brže od velikog univerzuma, ljudska misao je energija koja se širi brže od svjetlosti i možda uistinu prelazi u tamnu tvar i tamnu energiju koja širi svemir.





Tamna materija ili tamna energija?




Moja najveća želja je usmjeriti i ohrabriti čitaoca u želji za stvaranjem samostalnih misli o sebi, o svom pokretu u svom prostor- vremenu. Služeći čovjeku, ja pokušavam već godinama, promatrajući njegove pokrete, spoznati i tijek njegovih misli izraženih pokretom. Misao je anđeo čuvar svakog pokreta, ona ga usmjerava i brani, ona ga vodi od starta ka cilju. Anđeo čuvar kojeg smo kao djeca uvijek tražili izvan sebe, a kasnije u nekim očima, u pogledu boje sna, u beskraju noćnoga neba, među nebeskim vrancima, u treptaju večernjice ili Danice, u plesu mjeseca i venere, ljubavnom plesu tetrijeba i ždrala, u ljubavi koju smo isto tako trežaili izvan sebe.
Iako sam samo kineziterapeut ja govorim o umijeću pokreta pa ovu studiju neću pisati po didaktičkoj recepturi, postupkom svedenim na kombinaciju rada terapeuta i pedagoga.
Cilj ove studije ne leži u otkrivanju problema, u njihovom objašnjavanju, ja vas neću pokušati mudrim rječima urazumiti, neću stvarati teze, jer to sve daje pisanom tekstu izrazito poučno-terapeutski karakter. Takav pristup, nije cilj mog razmišljanja. Dok sam pisala knjigu morala, po želji izdavača, izbjegavati unošenje poetskih misli, izbjegavati stih koji se u meni automatski javlja kada mislim na čovjeka i umijeće pokreta.
Pišući sada bez obaveze prema izdavaču, pišući u ovom čudesnom virtualnom svijetu, na ovoj adresi koja nosi moje ime, pišući ovaj tekst bez želje za zaradom, s nešto malo poezije u mislima, tražeći pjesnički izraz na nepjesničkom jeziku razuma, izbjegavat ću kritiku i u tekst sigurno neću unosti opaske i prijetnje.
Da bih postigla ostvarenje krajnjeg cilja, pokušati ću objašnjavanjem svoje težnje ka umijeću pokreta njegovati vaše intelektualno zadovoljstvo, buditi u vama poeziju vaših misli i cijeli tekst pretvoriti u vodu koja pokreće mlin poetske didaktike. Po mom mišljenju ispružen prst pedagogije i zaključci kao dodatno referentno objašnjenje, uništavaju logiku nevinog čitaoca, ubijaju njegovu maštu i ruše njegov zanos. Pri pisanju o umijeću pokreta nesmije biti pasaža u imperativnom obliku, koji su nažalost česti u jednom dijelu didaktičke literature, a ja želim samo probuditi u vama ljubav prema vašem tijelu, ljubav koja se najlakše budi poezijom duše.

Imperativni oblik se ne rijetko krije kao poanta izvan teksta, u nekoj neukusnoj pouci, kao npr. "Tko se ne bavi sportom kraće živi".
To bi bio neprirodni i neprilagođeni činioc čitaocu, ali i samoj namjeri i ideji ovoga teksta.
Pokušati ću pozvati Kairosa, boga sretnog trenutka i na njegovu vagu stavljati moje misli, pa se nadam da ću onda izlaganjem misli uspostaviti ravnotežu između mašte i angažmana, usaglašavanje moje ponuđene i vaše osobne misli i usmjeriti vas ostvarivanju harmonije između vaših misli, osjetila, osjećaja i tijela.

Tek osobna sloboda interpretacija tuđih misli vodi prema pravom cilju metode i do potpunog razumjevanja ideje. Ako se u mojoj didaktici susretnete sa malo poetike, poetike koja kao da se protivi vašoj intelektualnoj namjeri, neka je premosti podnošljiva pristranost mojih ponuđenih istina. Nadam se da ću služeći se poezijom mojih misli pretvoriti cijelu studiju u lijepo štivo i tako u vama probuditi znatiželju, a onda želju da sami odredite smjer svoje estetike.
Pišući želim osmisliti i u vama probuditi vaše kreativne potencijale, da bi tekst uistinu postao vezom između vašeg umijeća i prave spoznaje sebe samoga.Tekst bi trebao uzburkati vašu maštu s kojom ćete unutar magije napisanih riječi pronaći svoje misli i svoje istine. Ovo što pišem ne smijete shvatiti kao zadaću univerzumu vašega uma, a još manje vašem mozgu. To bi trebao biti samo poticaj da poželite nešto u i na sebi promjeniti.


U proteklih par mjeseci, od izdavanja knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta", sam uspjela razraditi i moj davni misaoni konzept o jednoj novoj metodi u kineziterapiji. Ideokinetičke slike koje su godinama nastajale u mojoj glavi sam pretvarala u djelo isprobavajući metode s pacijentima.
Radni naziv koncepta je "Manu propria kineziterapija". Manu propria znači svojeručno, pa sam ja pokušala svoje ruke preobraziti u sredstvo kojim ću umjesto rendgen aparata ili computer tomografa doista "vidjeti" i osjećati promjene na tkivima mojih pacijenata. Manu proria u odnosu na pacijente znači "svojeručno" u drugom smislu, to je moj poziv pacijentima da sudbinu svojih tijela i pokreta uzmu u svoje ruke. To je poziv i vama dragi moji čitatelji da pokušate energiju svojih pokreta pretvarati u samiizlječivu energiju koja će se kao eliksir početi širiti vašim tjelima.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
Balada pokretu





Jednom davno sam pročitala baladu tijelu u pokretu Tanga. Tada sam pokušala bez glazbe spoznati osjećaj pisca koji je svoju ljubav i tugu skupio u tih par stihova. U mojoj glavi su nastajale misaone slike, vidjela sam riječi kao poludjele ptice, kao zalazak sunca, kao suzu na obrazu i kao zagrljaj. Te slike su budile u meni osjećaje i sjećanje na jedan davni rastanak. Vidjela sam sebe u trenucima koje nisam znala opisati riječima, a onda sam jedne večeri gledala "Baladu tijelu" na pozornici.
Žena i muškarac u prošlom i trenutačnom zagrljaju su mi uistinu plesnim pokretom pokazivali osjećaje pisca. Poželjeh s njima zaplesati, da kroz plesni pokret osjetim uistinu ono napisano, jer to je u isto vrijeme bila balada o njihovom i mom tijelu u trenucima tuge, tog riječima neopisivog osjećaja.
Dva lijevo, jedan desno i ja vidjeh njihova lica u zrcalu sna, našminkana za nastup, ali šminka nije mogla sakriti njihovu čežnju za ljubavi koja ih je spajala i odvajala u isti tren. Pokreti njihovih glava su odavali čas sreću, čas bol. Glave su padale i dizale se, dva lijevo jedan desno, oni su iz koljevke svojih poriva izvlačili zagrljaje svaki tren drugačije, ali uvijek sa istim žarom. Na dlanovima su treperila njihova srca, na usnama zanos, a u mojim zrcalnim neuronima su nastajale nove misaone slike i ja uistinu doživjeh baladu koju sam pročitala.
On je pokretom govorio o vremenu kada su još slobodni i sretni, kao poludjele ptice, pjevali ljubav. Ona se pokretom prisjećala da je odjednom poslije te ljepote prestalo sjati sunce i ugasio se san.
Pogledaj, poziva je on, pogledaj moja slatka damo, ovdje treperi nova vatra slična onoj iz našeg prvog ljubavnog plesa. Pokreti su uistinu postajali sjenke njegovih osjećaja, ja vidjeh njegovu dušu u pustinji osjećaja i osjetih oluju njegovih nadanja i želja. U pokretima njegovih dlanova zatreperiše ostaci njegova srca, i ja u izrazu njegovog licu prepoznah i vidjeh tugu za prošlim vremenima.
Tada doista shvatih da Tango nije samo ples, on je doživljaj i izraz duševnih stanja. Tijelo pokretom odaje sve svoje tuge, sreće i nagovješćuje snove. Mišići sjedinjeni u ritmu koji dolazi iz dubine duše s lakoćom nose tijelo u svim pravcima, oslobađaju se napetosti, postaju uistinu strune koje titraju i prevode napisano i odsvirano u vidljivi izraz, pa mi promtrajući plesače tanga u njihovim pokretima prepoznajemo stanja ljudskih duša i razumijemo sve jezike svijeta.
Bilo koji ples je pokret u kojem svatko od nas najlakše pronađe svoj ritam i onda lebdi parketom i zaboravlja brige, nesvjesno ulazi u svijet snova i zanosa. Plešući svi mi gubimo godine, bolovi nestaju, tuge zamiru, neki novi stari osjećaj se nazire na našim licima.
Dok sam vas u filozofiji djetinjstva prisjećala na vaš prvi Tango, željela sam u vama probuditi osjećaj mladalačke sreće, iz koje su sami od sebe izrastali pokreti vaših tijela, sada ću pokušati pišući o pokretima ruku ispričati priču o poslu kojim se bavim, ali to je u isto vrijeme i balada o vašim rukama u pokretu.





Osnova za obavljanje mog, Tvog, Vašeg dnevnog posla su ruke. Promatram ih i vidim na njima svoje misli, prepoznajem namjere. Ruke su pametne i vrijedne, stišću se u šaku i šire u lepezu, a mogu se sklopiti u molitvu i poniznost duše, one vole, ali te iste ruke su u stanju milovati i udariti, graditi i rušiti, grliti i daviti.
Što će učiniti moje ruke odlučuje moj um sjedinjen u svim svojim svojstvima. Umijeće njihovih pokreta izvire iz mojih misli i ja tek u dijalogu s njima postajem umjetnik ili nespretnjaković, virtuoz ili vječni gubitelj, neuspjeli svirač na strunama života ili sanjar posla koji obavljam. Na njihovim dlanovima ostaju sjećanja na ugodne i neugodne susrete, one pamte vatru i led, nježnost svile i hladnoću metala, zaobljenost jabuke i oštricu noža.
Jutros dok sam još ležala u krevetu, moje ruke su se probudile prve tražeći put u novi dan. Isključile su budilicu, uključile radio, otvorile slavinu za vodu, tubu zubne paste, nanijele kremu na moje lice i napravile prvu jutarnju kavu.
I vaše ruke svladavaju sve te pokrete majstorski, nesvjesno vršeći vrlo složene sklopove pokreta.
Nijema igra naših ruku je dio našeg života, tako da uopće nismo svjesni naše ovisnosti o njima. Primjećujemo ih, dok ih peremo, kad režemo nokte ili kada se počnu javljati staračke mrlje na njima.
Vječna igra napinjanja i opuštanja mišićnog svoda dlana, postajanja i nestajanja svoda kugle koju svojim pokretima oblikuju mišići dlana i prstiju je jedan od savršenijih rezultata naše evolucije. Uvjet za jasnu i preciznu pokretljivost prstiju je postojanost dlana. Snaga za pokret prstiju ne smije dolaziti iz njih samih, nego iz središta dlana.
Prisjećam se ugodnog iznenađanja koje sam doživjela kada sam prvi put sjela na zubarsku stolicu mog sadašnjeg stomatologa. Sjedila sam otvorenih usta i bojala se nadolazećih bolova. Sjećanje na nespretne ruke mog školskog zubara u meni još uvijek izaziva neugodu. Poslije svakog posjeta školskoj zubnoj ambulanti me je, pored zuba, bolila i cijela donja čeljust, čeljusne zglobove sam jedva mogla pokretati sjećajući se težine njegovih ruku u mojim ustima.
Zatvorenih očiju sam očekivala istu torturu, a posjet zubaru je bio obavezan. Odjednom sam osjetila djelovanje injekcije koja umrtvljuje sve druge osjećaje, a da pri tome nisam osjetila kada je ubod obavljen. Otvorih oči, čovjek u bjelom odjelu je sjedio pored mene, njegovo tijelo nagnuto nad moje lice i ja vidjeh njegov stabilizirani rameni pojas i njegove ruke stabilizirane u ramenim zglobovima. On je smješeći se već borao po mom bolnom zubu, a ja nisam osjećala pritisak njegovih prstiju, niti težinu njegove šake na mojoj doljnjoj čeljusti.
Stabilizirajući svoje tijelo sjedeći pravilno na svojoj stolici, on je bez upotrebe snage borao, stavljao plombu, polirao zub, skidao zubni kamenac. Njegove šake su lebdjele ispred mojih usta ne dotaknuvši ih. Jedino što sam osjećala u ustima su bili neminovni instrumenti kojima se služio.
Ako smo stabilizirali zdjelični i rameni pojas, pokret ruke uistinu polazi iz ramenog zgloba pa onda hvatanje i puštanje predmeta, rukovanje s njima ili rukovanje s nekim, možemo zamisliti kao dinamiku morskih valova, koja polazi iz središta dlana, a ne iz prstiju.
Da bi osjetili izvor spretnosti pokreta vaših prstiju pokušajte suprotstaviti pokret palca i malog prsta. Kod svjesnog izvođenja tog pokreta osjetit ćete da je strana dlana ispod malog prsta stabilna, a strana dlana ispod palca pokretna i prilagodljiva. Sredina dlana je gipka i pri svakom pokretu prstiju, dlan uvijek oblikuje jednu stranu zamišljene kugle u kojoj uvijek vlada sklad pokreta. Drugu stranu kugle zatvaraju vršci prstiju. Srednji prst bi, pri svim pokretima šake, trebao ostati u liniji koja produžuje podlakticu. Na taj način ostvarujete i ravnotežu u ručnom zglobu, a ona se makonalno prenosi i u lakatni zglob.

Kao što to čini moj stomatolog, tako i ja pri radu s pacijentima nesmijem dozvoliti da oni osjete težinu mojih ruku na svom tijelu. Moj posao je uistinu ples mojih ruku po mišićima i zglobovima. Kada postavim šake na pacijentova leđa, moj savitljivi i gipki dlanovi postaju uistinu svod kugle, vršci mojih prstiju pamte ukočenost njegovih mišića, osjećaju opuštanje ili njihovo napinjanje pri tretmanu koji provodim.
Moji dlanovi mi govore o nepokretnosti zglobova između glave i prvih vratnih kralježaka, kada glava pacijenta leži na njima. Moje ruke u dijalogu sa pacijentovim tijelom otkrivaju često puno više nego što sam ja, pri razgovoru s njima, u stanju spoznati. Istovremeno one otkrivaju i pacijentu slijepe točke njegove svijesti o tijelu, mjesta koja do tog trena nije svjesno spoznavao.

Probajte sami vršcima svojih prstiju krenuti od svog tjemena vratnom kralježnicom do početka prsnog koša. To je sedam kralježaka, sedam patuljaka koji neumorno rade da bi vaša glava, nazovimo je Snjeguljica, mogla dinamično ali spokojno balansirati iznad njih. Svaki kralježak je dio za sebe, svaki kralježek osim prvog, kojeg nazivamo Atlas, se zahvaljujući mišićima koji na njemu završavaju može pokretati samostalno, ali oni su ipak cjelina koju nazivamo vrat.
Sjednite na stolicu, podignite zdjelicu na sjedne kosti, vaš prsni koš se makinalno postavlja u pravilan položaj i stabilizira rameni pojas. Podignite ruke mišićima iz ramenog zgloba. Stavite svoje palce pod bradu a ostalim prstima dodirujte vratne kralješke dok lagano pokrećete glavu naprijed, natrag, dok ju naginjete prema lijevom ili desnom ramenu. Pridržavajući tako glavu pozovite je na zaokrete u desnu i lijevu stranu. Poželite u tom trenu vidjeti što se krije iza vaših leđa. Vršci prstiju će vam odavati napetost malenih mišića vašega vrata, otkrivati nepokretnost pojedinih zglobova. Na mjestima gdje osjetite napetost ili bol u mišiću pojačajte pritisak prstiju i nastavite dalje pokretati glavu. Pronađite svoj osobni ritam, odplešite glavom neki vama dragi virtualni ples, dozvolite joj da uistinu postane Snjeguljica koja se pokreće po malenoj kućici na rubu šume.
Prsti, kralješci i glava, dva pokreta lijevo, jedan desno, zagrljaj vaših prstiju i kralježaka pretvaraju pokrete glave uistinu u lebdenje nad vratom. Pod vršcima vaših prstiju će se mišići početi opuštati i vi ćete to početi spoznavati kroz sve veče pokrete glave. Ako imate problema s virtualnim doživljajem plesa, tada se prisjetite scene iz filma o Snjeguljici i sedam patuljaka, kada Patuljci odlaze na posao. Jedan za drugim svi istim korakom i istim ritmom oni jutrom odlaze i sutonima se pjevajući vraćaju kući.
Vršci vaših prstiju će vam ispričati priču o pokretima glave i vaših sedam kralježaka. Kralješci se jutrom bude i poredani jedan iznad drugoga nose glavu u novi radni dan. Glava se budi s njima i prihvaćajući ritam njihovih pokreta, prepoznavajući titraje u mišićima vrata, lebdi iznad njih kao anđeo čuvar koji pali svjetla na vašem putu kroz svakodnevicu. Pognuta glava je teška za ova mala bića koja je cijeli život nose na sebi, šapnut će vam vršci vaših prstiju osjećajući sve veću napetost u mišićima. Tada podignite tjeme spuštajući bradu na palce. Vaš mali prst, koji se nalazi uz samo tjeme, će osjetiti kako se u tom djelu vrata opuštaju mišići, a vršci ostalih prstiju će vam signalizirati rastezanje vrata. Ponovite par puta taj pokret i pamtite osjećaj u vratu i na vršcima prstiju.
Zapamtite tu priču i ona će vam pomoći u trencima kada vam se na poslu iznenada ukoči vrat ili kada se probudite sa glavoboljom.
Vaše i moje ruke imaju svoj jezik kojim i međusobno razgovaraju. Dok jedna pridržava, druga obavlja posao, dok jedna reže meso na tanjuru, druga prinosi zalogaj ustima, a zajedno podižu teret, cijede rublje, vole i mrze. No ništa one to nebi mogle da ih naša misao i naš osjećaj ne uvedu u te puteve.
Dok smišljam baladu mojim rukama ja gledam pokrete prstiju na tastaturi računala. Dodir njihovih vrhova sa beživotnim slovima stvara na zaslonu za mene vidljivi svijet mojih misli. Ritam njihovih pokreta proizlazi iz ritma mojih osjećaja i oblikuje rečenice u, nadam se, razumljivo štivo.



Prisjećam se kako sam sinoć promatrala pokrete mojih ruku pri ugodnom razgovoru s prijateljima. Pokreti mojih ruku su dio moje osobnosti. Pripitomljene odgojem one pri razgovorima ostaju mirne, položene uz tijelo, ja sam ih naučila da koriste samo svoje mišiće, da se ne upliću u djelovanje mišića stabilizatora ramenog pojasa, ali da ipak, iako moraju prividno biti mirne, žive svoju dinamiku potaknutu mojim ritmom. Što dulje razgovor s prijateljima traje pričinja mi se da čujem i njihov dijalog. Osjećam toplinu i spoznajem da ruke uistinu međusobno razgovaraju meni nečujnim glasovima. Iznenada se zagrle na mojim prsima, dlan jedne potraži dlan druge, laganim pokretima prstiju one slijede moj ritam i pretvaraju ga u simfoniju koja se treptajima njihovih struna širi do ramena i ponovo vraća do vrškova prstiju. To je onaj nevidljivi i nečujni ples mojih ćelija koji uvijek u meni traje.
"Umorna sam od nerada" osjećam titraje desne ruke
"Strpi se još malo, razgovor koji se ovdje vodi je ugodan" titraji lijeve smiruju moj um.


"Oni razgovaraju o umijeću onoga skulptora koji je isklesao poznatog mislioca u pokretu, a mi to moramo mirno slušati." usprotivi se desna.
"Pokreni se drugi ti neće niti primjetiti, kreni ka čelu i makni s njega kosu." lijeva će dobronamjerno, a desna se polagano diže i, za druge skoro, neprimjetnim pokretom maknu kosu s moga čela.
Lijeva je pri tome ležala prividno mirna na mome krilu, onda se ponovo pokrenu tražeći dlan desne.
"Sada je na tebi red" šapnu joj desna "izjednaći dinamiku u ovom nepokretnom tijelu, podigni se, prisloni se laktom na stol i dotakni lagano bradu da glava pronađe ponovo svoje mjesto na već umornom vratu."
Lijeva ruka se pokrenu prema stolu i ja osjetih dodir prstiju na bradi. Moja glava se oslobodi težine i namjesti na prvom vratnom kralješku u središnji položaj. Vratom prostruji ugoda i ja ponovo osjetih lakoću sjedenja.
To su oni sitni, skoro neprimjetni pokreti kojima održavate ritam i dinamiku u vašim mišićima iako prividno ne činite ništa. Vjerujte mi sličan dialog vode i naše noge i naša leđa i prsa, vrat i ramena.
Napišite baladu, himnu, običnu pjesmicu svome pokretu, naučite je napamet i odplešite je jednom, dva, tri puta i pamtite ritam koji se pri tome u vama rađao.
Tijelo misli i pamti. To naše, godinama našom nepažnjom tlačeno, tijelo je kao i tlačeni narod spremno progovoriti jezikom poezije, spremno je taj jezik oblikovati u pokret koji boli, koji vlaži naše oči i smanjuje horizonte, zaustavlja dah i plijeni našu svijest. Poklonimo mu baladu o pokretu iz koje će izrastati naš uspravan stav, sloboda mišljenja i samoodgovornost da živi svoj život i onda kada je prisiljeno da satima sjedi i neradi ništa.
Smislimo baladu po kojoj će naše ćelije plesati svoj vječni ples i održavati našu unutarnju ravnotežu. Tada ćemo sigurno s vremena na vrijeme spontano duboko udahnuti i lagano i dugo izdisati uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu. Ćelije naših mišića će tada sigurno, za nas nečujno, ponovo zatitrati našim ritmom. Poklonimo zdjelici stih, nazovimo je zdencem vječne mladosti, iz kojeg izrasta kralježnica podižući sa sobom prsni koš i pretvarajući našu glavu u balon koji nas nosi u visine.
Neka to budu tri sekunde, treptaj oka u kojem sudjelujemo aktivno u svom prostor- vremenu. Za druge neprimjetno, mi smo umijećem pokreta obnovili, dugim pasivnim sjedenjem, potrošenu energiju i našim tijelom će prostrujati novi val ugode. Razgovor sa prijateljima se može nastaviti, jer je naše tijelo, umijećem naših pokreta, oslobodilo naš misaoni um za daljnju koncentraciju za diskusiju ili za prijateljsko čavrljanje.


Pokret u vremenu baroka




Vječni zagrljaj Apolona i Dafne
Personifikacija zore, Dafne, se pretvara u grm, trenutak prije nego je uhvati bog Sunca. Barokni umjetnik je želio ovim djelom dočarati kretanje, osmisliti ljepotu ljudskog tijela u pokretu.
Bernini je unio dinamiku i dao skulpturi ritam svog doživljaja, budeći u nama sinesteziju.
Kao promatrač skulpture, vizuelnim osjetilom doživljavam miris zore i grma, zelena boja lovora se mješa s nijansama ružičaste boje mladog tijela djevojke u bijegu. U meni se rađa uzbuđenje i pričinja mi se da sama sudjelujem u toj ljubavnoj igri.

Bez obzira na mitologiju, ova sklupltura je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Doživjeh je u Galleria Borghese, u Rimu. Prozirni mramor, to je nešto što fotografija ne može dočarati. Kao ni ljubav. Dok ljubav ne pustane dio nas samih, energija koja od nas čini prozirnim mramorom i
na vjetru trepravim lovorom.


Dafne, ta nimfa snena, ljepotom odjevena
Apolonov zanos u njoj snagu izgrađuje
srca dva ljubavlju prestrašena
dok lovorov se grm radosno naslađuje.

Treperava haljina zelenog lovora
žena nježno nestaje u beskrajnom moru
bježi od dodira tog nebeskog stvora
u tek uranjajući u svjedoćanstva zoru.

zelenkaste listove prosipa po njoj
Zora joj nudi snagu treptavoga bića
Dafne se pretvara u lovoriku nijemu
koja bježeći od ljubavi o ljubavi priča.

Ljubila je tajno u božanskoj sjeni
njegovana snagom svjetlosti snažne
nadala se da će dodir njezin sneni
apolonu pokazati njene usne vlažne.

Sakrivala je lice, brisala je suzu
božjom voljom postajala granje
zorom zaiskreno treptavo u nizu
nadajući se snazi svjetlosti danje.

2 komentara:

Anonimno kaže...

procitati cijeli blog, prilicno dobar

Unknown kaže...

hvala...:-))